U jeku predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini ponovo svako malo čujemo priče o referendumima za otcjepljenje, o državnosti, napadima na državu itd. Ono što su Haris Silajdžić i Mile Dodik prije deset godina uspostavili kao jedini sistem vrijednosti, i danas se prepričava iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, iz sata u sat. Skoro da ne postoji osoba u Bosni i Hercegovini koja nema jedan od ova dva stava, a to su “biti za otcjepljenje RS-a” ili “biti za ukidanje” tog entiteta. Ekonomijom se ne bavi apsolutno niko, svi pričaju o podjeli države i o tome kako je (neće) dozvoliti.

Ipak, najvjerovatnije da se u skoroj budućnosti, a to je nekih 20-30 godina, neće desiti ni jedno ni drugo. Razloga ima nekoliko, a u ovom tekstu ćemo pobrojati one koji se ne mogu ignorisati kada se priča o nekakvoj secesiji.

1. Kada bi takvo nešto palo na pamet aktuelnim vlastima u tom entitetu, najvjerovatnije bi odmah počeo novi rat. Kako bi se on završio i da li bi stranci dopustili da se raširi, veliko je pitanje, ali nije nemoguće da bi bosanske snage samo nastavile tamo gdje su stale 1995. godine. Oružja više nema toliko kao nekad, ali budući da ga nije bilo ni 1992. godine, ptice znaju kako bi se stvari dalje odvijale. Miletu Dodiku i ekipi ovakvo nešto sigurno ne odgovara, jer taj rat nisu u stanju da dobiju.

2. Kako nisu u stanju dobiti rat, jasno je da RS više nema vojnu podršku Srbije, a pogotovo Crne Gore, ili nekih abdićevaca. Nema više ni jake JNA, a niti podrške bilo gdje unutar Evropske unije, kao što je bio slučaj devedesetih, kada su Francuska i Britanija rovarile po Balkanu i pravile haos. Rusija je prezauzeta svojim problemima, a i da nije, priča o Rusima je ustvari uvijek bila samo dio folklora na četničkim sijelima i u nacionalističkim knjigama. Tu prave podrške nikada nije bilo, a to se moglo vidjeti i iz posljednje posjete delegacije RS-a Moskvi, kada je Putin nakon četiri dana jedva pronašao cijelih deset minuta da se sastane sa njima.

3. RS više nema ni političku podršku Srbije. Otkako je Boris Tadić sišao sa vlasti, čini se da Dodik više nikoga tamo i ne zanima. Ljudi u Srbiji su se zabavili svojim problemima i izgleda kao da su mnogo prije nas krenuli prema nekakvom cilju, a to je Evropska unija. Šta god ko o tome mislio, bio za ili protiv EU, činjenica je da će Srbija u nekim stvarima definitivno biti ispred BiH. RS tu ostaje kao dio crne rupe, a njeni građani kao građani trećeg reda u šupku Evrope.

Teritorijalni diskontinuitet

4. Republika Srpska nema teritorijalni kontinuitet. Ona je smještena u dva dijela i to se nikad neće promijeniti. Njoj nedostaje koridor koji bi spajao recimo Trebinje i Banjaluku, ili Banjaluku i Bijeljinu. Na Brčko RS ne može računati, jer je to distrikt, a u njemu živi previše Bošnjaka da bi se situacija ikada promijenila. Naravno, teritorijalni diskontinuitet nije uvijek preduslov da država ne može funkcionisati, ali u ovom slujčaju bi to definitivno bilo tako. Sve i kada ne bi došlo do tog nekog eventualnog rata, i kada bi se RS mirno otcijepila, dovoljno je da ostatak države samo zatvori granice i tu bi bio kapak. Preko Srbije se ne bi moglo iz jednog u drugi dio, nego jedino preko Hrvatske, a Hrvatska sigurno ne bi nijemo posmatrala nemire u susjednoj zemlji, nego bi, vrlo vjerovatno, takođe zatvorila granice. Čak i kada bi Mile Dodik došao na neku ludu ideju o gradnji tunela, ili već spomenutih nepostojećih aerodroma koje “gradi” već decenijama, i za to bi mu trebala saglasnost susjedne Federacije (ili kako bi se već ta država dalje zvala), jer niko ne bi mogao prelijetati tuđe nebo bez dozvole. Pored toga, taj nekakav tunel bi bio strašno komplikovan, neučinkovit i skup, odnosno jednostavno nemoguć. Čak bi ljudi sa Pala u Lukavicu (dijelovi Sarajeva koji su u RS-u) morali ići dužim putem jer ih preko planine Trebević opet kači Federacija BiH.

5. Ljudi koji rade u zajedničkim institucijama bi ostali bez posla. To se sigurno nikome od njih ne bi svidjelo, uključujući i same SNSD-ovce, koji tobože rade na disoluciji zemlje. Iz čega bi se finansirale te neke “državne institucije RS-a”, veliko je pitanje koje bi sigurno godinama ostalo neodgovoreno. Pored toga što ta neka nova država ne bi imala infrastrukturu, svo pravno naslijeđe bi pripalo onoj zemlji od koje se ova nova odvaja, a to sigurno nije RS. Samim tim bi vojska, policija i sve ostale važne stvari ostale u Federaciji, kao što su onomad ostale u SRJ, a kasnije Srbiji.

6. Referendum ni u kom slučaju ne bi bio legalan. Bošnjaci i Hrvati bi mogli iskoristiti veto, te povući tzv. vitalni nacionalni interes. Iako se ovakva vrsta vetoa uglavnom koristi za glupave i nebitne stvari, u ovom slučaju bi svaki sud presudio u korist druga dva naroda, koja sigurno ne bi bila za secesiju. Sve i da sud u RS-u bude pristrasan, dalje bi se moglo ići na evropske sudove, a tu sigurno ne bi bilo problema. Samim tim država ne bi imala smisla, jer bi je sam njen ustav već u startu oborio.

7. Vladajućem SNSD-u ne odgovara nezavisna RS, jer bi tako izgubili jedini predizborni adut. U godinama u kojima su na vlasti, i pored toga što imaju kud i kamo jednostavnije uređenje nego FBiH, s obzirom da nemaju kantone, oni nisu ispunili skoro nijedno obećanje. Prodali su telekom i rafineriju nafte, a da sa tim novcem nisu uradili ništa pametno. Nemaju viziju, niti strane investitore koji bi entitet mogli izvući iz govana, te plivaju u dugovima. Katkad nešto isprose u Rusiji, a malo češće u MMF-u, ali kada sve to dođe na naplatu, zagarantovan im je kolaps. Tada će priča o nezavisnosti RS-a biti prošlost, a Dodika i ekipe sigurno odavno neće ni biti, jer će mu njegovi ljudi doći glave. Stoga je samo pitanje vremena kada će pasti, a to će se možda desiti već na ovim izborima. Tužna realnost je da će mu većina oponentskih glasača uglavnom zamjerati upravo to što nije organizovao referendum, ne shvatajući da on to nijednog trenutka nije ni mogao.

RS kao Sjeverni Kipar

8. Republiku Srpsku nijedna druga zemlja ne bi priznala, uključujući čak i Srbiju. Secesionistički pokreti trenutno u Evropi jesu u uzlaznoj putanji, ali baš zbog toga Dodik ne bi mogao računati na podršku ni iz jedne evropske zemlje. Leđa bi mu okrenuli bukvalno svi, Srbija zbog Kosova, Rumunija zbog svojih Mađara, Makedonija zbog Albanaca, Kosovo zbog Srba, Španija zbog Katalonaca, Britanija zbog Škota, itd. Dodik bi možda mogao kupiti priznanje u pokojoj afričkoj banana državi, goroj i od ovih naših, ali to niko ne bi shvatio ozbiljno. Smiješila bi im se budućnost Sjevernog Kipra. U na tom istom Sjevernom Kipru danas Turci žele ujedinjenje, ali Grcima to više ne pada na pamet, jer su prerasli ideje o teritoriji kao svetinji.

9. Baš zato što bi bili kao Sjeverni Kipar, i to u najboljem mogućem scenariju za njih same, država bi bila cirkus veći od ičega. To možda ne bi bilo ni toliko loše za preostali dio BiH, jer bi se onda neke stvari konačno mogle pomaknuti sa mrtve tačke. Ne bi se više tražila saglasnost od budale koja traži da se prenesu nadležnosti o veterinarstvu na entitetski nivo, niti bi ga se i za šta više i pitalo. Granična politika bi vjerovatno uzajamno bila jednako glupava ili jednako normalna, u zavisnosti od dogovora, ali kako sam već opisao u tački 4., to bi jedino RS-u predstavljalo problem. U RS-u bi jednostavno sve moralo funkcionisati kao na Sjevernom Kipru. Imali bi samo svoju valutu, koju niko drugi ne bi priznavao i sa kojom bi se vrlo teško izborili protiv inflacije, svoju zastavu koja se ne bi zavijorila ni na jednom ozbiljnom svjetskom događaju, imali bi svoju fudbalsku ligu u kojoj niko ozbiljan ne bi igrao (jer se iz nje ne bi išlo ni u jedno evropsko takmičenje), imali bi sportske reprezentacije kao i dosad – nepostojeće. Za razliku od secesionističkog pokreta u recimo Makedoniji, Dodik i ekipa sve rade na vrlo glupav način, potpuno amaterski i po njih neučinkovito. Samim tim ta je ideja osuđena na propast od onog trenutka kada je Silajdžiću i Dodiku i pala na pamet.

10. I kada bi se kojim slučajem Bosna i Hercegovina zaista kiprizirala, a to je najbolje što bi Dodik mogao izdejstvovati, njegov vlastiti narod bi mu došao glave. Uvidjevši da nezavisnost nije bila ono šta su očekivali, svrgli bi ga brzinom kakvom su Amerikanci uništili Gadafija, a sudbina bi im bila veoma slična. Zbog toga to Mile nikad neće napraviti, jer mu je jasno da u statusu quo, kakav je sada, može biti gazda još neko vrijeme. Sve dok ne zaglavi u državnom zatvoru zbog počinjenog kriminala, isto onako kako je zaglavio Sanader. A taj dan će doći, ili će ga smrt preduhitriti. A i to će biti nekakav njegov kraj. Konec. Fine. Vége. The end. Fund. Крајот. Završetak ludila i početak neke nove politike.

Tekst je objavljen pred izbore, u oktobru 2014. godine, na portalu http://www.novinar.me.