Libija u proljeće 2011. – Blagostanje ili liberalna demokratija


Kada je Muamer Gadafi stao na binu tokom beogradske konferencije Pokreta nesvrstanih, prisutnima se obratio riječima „pozdrav ovom smiješnom skupu“. Da je skup zaista smiješan, vidjeli smo tokom naših ratnih godina, dok se jedna od članica osnivača raspadala po šavovima, a nesvrstani se nisu ni čuli. Mnogi misle da ovaj pokret više i ne postoji, a da nema nikakav utjecaj, postalo je jasno još dok je Gadafi govorio kako treba da ih bude stid što šute, dok njihovu djecu ubijaju Amerikanci. Naime, Gadafijeva kćerka je stradala u američkom napadu na njega, a cijeli Pokret nesvrstanih je zaista šutio, niko nije rekao ništa, niti je ijedna država pokušala stati na stranu Libije.

Dobro zapamtite ime Ivan Barbalić. To je ambasador Bosne i Hercegovine pri UN-u, jedan od deset koji je glasao za rezoluciju o zabrani letenja nad Libijom. Ta rezolucija, kojoj je bilo potrebno tačno deset glasova da prođe, iako to striktno nigdje nije rečeno, zabranjuje letove libijskih aviona nad Libijom (?!), a dozvoljava letove aviona iz drugih država. Zbog toga, ako Libijci prekrše rezoluciju, koju nisu ni potpisali, niti se složili s njom, NATO avioni će biti prisiljeni da ih natjeraju na njeno poštivanje. Drugim riječima, srušiće im svaki avion. Ta rezolucija, iako ni to nigdje nije striktno rečeno, dozvolila je invaziju francuskih i američkih aviona na ovu zemlju. Američko – francuske grupe počele su vrlo detaljno uništavati libijsku vojsku i podržavati podrivaoce sistema koji već godinama besprijekorno funkcioniše. A kako funkcioniše, mogli smo ovih dana pratiti jedino u srpskim medijima, dok su bosansko-hercegovački, hrvatski i drugi strani mediji, konstantno optuživali Gadafija za teror, ili su, pak, samo prenosili šture agencijske vijesti i analize medija sa engleskog govornog područja.

Da je Libija zemlja snova, naši ljudi su vidjeli još u vrijeme Jugoslavije. Firme iz naše tadašnje domovine poslovale su u Libiji i okretale milijarde dolara. Taj trend se nastavio i poslije rata, a Gadafi je za četrdeset godina, od veoma siromašne države, napravio socijalni raj, gdje svako ima mjesto za život, automobil, hranu i sve ostalo što mu je potrebno. Parovi dobijaju stan nakon što se vjenčaju, studenti imaju platu tokom cijelog studija, pa i poslije ako ostanu nezaposleni, struja, plin i voda se ne plaćaju, 17 litara goriva košta jedan dolar, a kredite je moguće uzeti bez kamata do 60 godina. Pritom Libija nema vanjskog duga niti jednog jedinog dinara. O tome je nedavno govorio i Miroslav Lazanski, specijalni izvještač beogradskog dnevnog lista „Politika“, izjavivši da svaki student Libijac, pored plaćene školarine, hrane, automobila i smještaja, pride od libijske vlade dobija 2.300 eura mjesečno. To znači da može izabrati bilo koji univerzitet na svijetu, i da ne mora ostajati u Libiji, a ako bi već bila istinita priča o diktaturi i ukidanju određenih sloboda, niko tog studenta ne bi mogao natjerati da se vrati u Libiju. Tripoli, ali i drugi gradovi, su prije vojnih udara izgledali prekrasno, bez ijednog jedinog prosjaka, bez urušenih zgrada, sa novim automobilima, takoreći veoma moderno i mnogo više „zapadnjački“ i od samog zapada. Međutim, ni to nije bilo dovoljno određenoj grupi da ne pomisli kako se ovdje radi o „diktaturi“, te da zatraži i veća prava. Lazanski za tu „diktaturu“ kaže kako ona definitivno postoji i da u Libiji nema klasične demokratije kao što je to slučaj u Evropi, ali da i u cijelom arapskom svijetu postoje diktature, te ovu u Libiji ocjenjuje „trnom u oku“, aludirajući da je jedino Libija sada problem zapadu, dok taj isti zapad pomaže u gušenju pobune u Bahreinu, podržava Saudijsku Arabiju, koja sasvim sigurno ima mnogo manje slobode. Od Maroka, pa sve do Pakistana, u cijelom arapskom svijetu, postoji samo jedna demokratski izabrana vlast, a to je Hamas, koju Amerika smatra terorističkom organizacijom, ohrabrujući Izrael da svako malo napadne Gazu, koja je pod opsadom i čiji građani ne mogu ni u Egipat, donedavni najveći saveznik Izraela u okruženju. Izrael je i ovih dana, dok se svijet zabavio Libijom, bombardovao ovaj višemilionski grad, smješten na svega 300 km².

Da je u Libiji na sceni scenario vrlo sličan jugoslavenskom, pa čak i gori jer ona ima mnogo više prirodnih resursa, jasno je svima, pogotovo zbog brzine reakcije Vijeća sigurnosti i napada koji su se desili nakon samo nekoliko dana, tačnije odmah nakon napredovanja libijske vojske. U svim stranim glasilima, Gadafi je okarakterisan kao zli diktator, dok su pobunjenici mahom dobri momci, iako imaju avione, tenkove, i mnogo drugog oružja i oruđa, kao i konstantnu podršku iz Egipta, a vjerovatno i drugih zemalja. Dobri demontsranti protiv okrutnog vođe u ovom slučaju imaju podršku ogromnog dijela svjetske javnosti, a to dotle ide da su francuske vlasti čak oficijelno priznale pobunjeničke institucije. Da se ipak uopšte ne radi o demokratiji i ljudskim pravima, vidljivo je iz samo jedne tačke, nigdje pobunjenici ne traže izbore, vjerovatno jer su svjesni da bi Gadafi na njima opet pobijedio, nego traže smjenu vlasti, kako bi oni istu tu vlast zauzeli u rekordnom roku. Glavni cilj im je Tripoli, i potpuno urušavanje države građene preko četrdeset godina, temeljene na Gadafijevoj „Zelenoj knjizi“, uratku u kojem libijski lider kombinuje marskizam i islamska načela. Prema tome, država je napravljena na socijalističkom modelu, a praksa iz islama se primjenjuje u velikom obimu. Zabranjen je alkohol, podržavaju se sve vjerske aktivnosti, a i sam Gadafi u svom protivljenju, kako ih naziva, kolonijalistima, kaže kako je ovo što se trenutno dešava, između ostalog i rat protiv islama. Ljevičari širom svijeta bi drugačiju tradiciju nazvali kulturnim bogatstvom različitosti, ali ako se radi o zabrani konzumiranja alkohola u jednoj islamskoj zemlji, iako je to po svim islamskim principima tako, to se naziva diktaturom i nedostatkom demokratije. A opet, ako gledamo libijska plemena, koja upravo i jesu uređena po principima demokratije, i ako napravimo ozbiljnu analizu u kojoj ćemo usporediti npr. „demokratsku“ Rusiju sa diktaturom u Libiji, dobićemo vjerovatno zastrašujuće podatke. Ipak, Rusiji ili Kini se niko neće ohrabriti da nameće svoja pravila, svoje neoliberalno tržište, svoju slobodu govora i ostale gluposti koje jednostavno nisu napravljene za svaki dio svijeta, što se konkretno može vidjeti čak i na Balkanu. Tim jakim zemljama će se pokoriti čak i Amerika, jer oni ratuju samo tamo gdje misle da mogu. Nakon što dobiju Nobelovu nagradu za mir, spreme se – i pravac Afganistan. Trenutno vode rat u tri države, a protivnika u cijelom svijetu imaju mnogo više. Svjetski policajac u obliku Sjedinjenih Država je odgovoran za smrt stotina hiljada ljudi, što direktno, što indirektno. Ipak, sada u Afganistanu vlada demokratija, pomiješana s luđacima i hodajućim bombama, a u Iraku vlada anarhija. U očima prosječnog Amerikanca sve je bolje od komunizma, koji je konkretno u Afganistanu bio jedno vrijeme veoma jak.

Da li će se Libija oporaviti poslije ovih sukoba, ne možemo čak ni nagađati. Niko pojma nema koliko će sukob trajati, da li će se jugoslavenski scenario i podjela Libije dogoditi, ili će pak, trijumfovati vojska i Gadafi. U svakom slučaju, sama Libija i njeni građani su već ovim podjelama mnogo toga izgubili. Niko pouzdano nije objavio koliki procenat građana je na strani Gadafija, a koliki protiv njega. Ako se i pojave takva neka istraživanja, teško im je vjerovati, pogotovo pod masom kapitalističke propagande koju slušamo svakim danom na engleskom jeziku. Ispiranje mozga počinje riječju „democracy“, koju u svakom prilogu možete čuti barem pet – šest puta. A onda se samo sjetimo da pobunjenici iz Benghazija izbore nisu nikad ni spomenuli. Čak je „Jutarnji list“, u izdanju od 24. marta, objavio tri moguća scenarija. Prvi označava pobjedu Gadafija i strašni pokolj nad pobunjenicima, drugi je podjela zemlje, a treći pobjeda pobunjenika i suđenje Gadafiju (?!). Već u samom startu bi prosječan čitalac zaključio kako bi Gadafi sigurno napravio novu Srebrenicu od Benghazija, iako je on sam više puta ponovio da ljude koji polože oružje neće tjerati na sud, niti će im vojska nauditi. Autor iz „Jutarnjeg lista“ je pobjedu pobunjenika označio palcem gore, dok je druge dvije označio suprotno – palcem dole. Ovakvi mediji stvaraju sliku spomenutu na početku, Gadafi je zlikovac, a pobunjenici su prekrasno građanstvo koje nema ni za kifle, a kamoli za tenk ili avion. Ipak, slika je potpuno drugačija, „democracy rebels“, kako ih od milja nazivaju mediji na engleskom jeziku, su ustvari francusko – američki element borbe za naftu, zemni gas i zlato. Dok je Gadafi finansirao Sarkozija u njegovoj predsjedničkoj kampanji, tada je bio omiljeni lider, sada kad je nešto očito pošlo po zlu za zapad, Gadafi je preko noći postao gnusni zlikovac, iako se isti taj Sarkozi ljubio i grlio sa njim pred kamerama donedavno.

Kakav će utjecaj naš glas u Vijeću sigurnosti imati po bh. privredu, ne treba ni sumnjati. Gadafi je odmah rekao „kako su sada vidjeli ko je stvarni prijatelj Libije“. Naše firme su već sada izgubile stotine miliona dolara, a nije teško pretpostaviti šta će se desiti s tim poslovima, ako Gadafi ostane na vlasti. O tome sam razgovarao sa Muamerom Pekarićem, koji se prije nekoliko dana vratio iz Libije, gdje inače studira ekonomiju. Muamer je pomagao pri evakuaciji naših državljana iz Libije tokom početka sukoba, te je dane i noći provodio u našoj ambasadi u Tripoliju, obavještavajući bh. javnost šta se dešava s našim građanima. Za ovaj komentar je rekao slijedeće: „Ono što moram spomenuti i što me kao bosanskog građanina mnogo boli, jeste da je i naša zemlja glasala u Vijeću sigurnosti za uvođenje zabrane letenja, i time dala NATO-u odriješene ruke da rade šta im je volja. Nevjerovatna je ta odluka, pogotovo kada se gleda kroz svjetlo prijateljskih odnosa dvije zemlje, truda libijskih vlasti da dobije naš glas, koliko je toga prešlo preko naše ambasade, a i koliko se libijski ambasador dan ranije trudio ne bi li dobio naš glas. Na kraju, sve smo pogazili, glasali protiv velikih prijatelja. Preko 40 godina naši ljudi tamo rade, hrane porodice, po tri generacije jedne porodice su tamo sagradile kuće i svu imovinu. Libija je mnogo učinila za nas, a posebno je Gadafi mnogo gurao Bosnu, koliko ranije, toliko i u posljednje vrijeme. Pitam se jesu li naši vlastodršci razmišljali kako će se Libijci ponašati prema preostalim građanima BiH, s obzirom da niko od nas nije znao kako će naša zemlja glasati? Do neki dan smo bili gazde, svi su nas poštovali, ostali smo s njima do kraja, radili s njima i u najtežim uslovima. Ali sada, mnoge je strah izaći na ulice sa brojem 50 na registarskim tablicama (diplomatski broj određen za BiH). Pretpostavljam da su, uvlačeći se zapadu, nas stotinjak označili kao kolateralnu štetu, žrtvene janjce, ili su to ipak bile međustranačke borbe i osvete“.

Još jedno zanimljivo iskustvo je podijelila sa mnom Lamija Hodžić, koja je kao dijete rat provela u Libiji. Kaže kako na planeti ne postoji ljepša zemlja za život i kako ovih dana plače iz dana u dan, gledajući kako se urušava zemlja iz njenog djetinjstva, svojevrsni raj na zemlji, i to samo zato što ne odgovara Americi i Evropi. Lamija kaže kako „Libija više nikad neće biti ista, ako Gadafija svrgnu s vlasti“ i kako će ovdje samo profitirati zemlje koje nisu prijatelji Libije. Opisuje nam i svoje iskustvo s Gadafijem od prije tri godine: „Nakon petnaest godina, Muamer Gadafi je lično poslao avione u Sarajevo, da ponovo dovedu djecu u Tripoli. Mi smo svi već bili odrasli ljudi, a pukovnik se s nama družio koliko god je mogao. Čak je nekima od nas zapamtio i imena, iako nas je upoznao petnaest godine prije toga. Plaćen nam je bio put, boravak, hrana, a dobili smo i džeparac u iznosu od po 500 dinara (oko 300 eura). Takvo nešto mi nikada nećemo zaboraviti. Osim toga što smo cijeli rat živjeli kao kraljevi i kraljice, takav odnos je Libija zadržala prema nama i poslije. Ako pukovnik ode, sve će biti kao i kod nas kad je umro Tito. Nacionalističko – plemenske horde će zasjesti, hrana i gorivo će poskupjeti, Libijci će živjeti mnogo lošije. Neki od njih ne shvataju da sloboda govora neće donijeti hljeb i krov nad glavom“.

Pored kritičara Gadafijevog sistema, vrlo rijetko ovih dana možemo naići na kritičare pobunjenika i njihovih pomagača u vidu SAD-a i Evrope. Jedna od rijetkih koja se na to drznula je novinarska i spisateljica Vedrana Rudan, koja je na svom blogu objavila tekstove pod nazivima „Mi smo Gadafijevi, Gadafi je naš“, te „Smrt se zove Amerika“. U njima Rudan iznosi lične stavove koji se baziraju uglavnom na činjenicama viđenim već desetine puta. Amerikance naziva najvećim zlikovcima u povijesti čovječanstva i vrlo ironično govori o „zaštiti civila“, te drugim izlikama koje američko – evropski agresor iznosi zbog napada na Libiju. Ipak, nije Vedrana Rudan jedina koja izvlači američko i britansko zlo po zemljama Trećeg svijeta. U zadnjim sedmicama smo mogli vidjeti na stotine slika koje govore o zvjerstvima američkih i britanskih vojnika, od Iraka i Afganistana, pa sve do arapskog svijeta na zapadu. Trenutno se guši pobuna u Bahreinu, takođe uz pomoć Amerikanaca, kojima demokratija u Bahreinu ne odgovara ni najmanje. Da smo imalo naivni, poslije Libije bismo trebali očekivati zbacivanje saudijskog kralja, kao i nekih drugih višedecenijskih vladavina. Možda da zatražimo i smjenu engleske kraljice, koja je na vlasti, kako Gadafi reče, duže od njega. Dok se to ne desi, gledaćemo Britance koji tuku djecu (video ispod) po zemljama koje nisu njihove, ali su u njih, jednako primitivno i kolonizatorski ušli i poharali ih, kao što su to radili i prije 200 – 300 godina.

Kolumna je objavljena na sajtovima e-balkan.net i javniservis.me, u aprilu 2011. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s