Noćna mora zvana kredit

Ovih dana čitam crnogorski nedjeljnik «Monitor». U masi nenormalnih cijena, koje vam garantuju skup provod u Crnoj Gori, naletjeh i na jeftin smještaj u najjužnijem gradu «naše najmanje republike», Ulcinju. Cijene supermarketa su iste kao u Bosni, što je Bosancu sasvim dovoljno da upotrijebi riječ «jeftino», pa da i ne osjeti kako ga crnogorske gulikože olakšaju za koju stotinu ili hiljadu eura, te da zaboravi kako su i bosanski supermarketi skuplji od njemačkih. O hrvatskim cijenama da i ne govorimo, one vam garantuju bankrot za vrlo kratko vrijeme, uz nikakvu uslugu i tradicionalno drske i lijene domaćine. Zbog toga, Ulcinj sa svojim albanskim ugostiteljima i nižim cijenama, djeluje kao turistički raj, u poređenju s Dalmacijom.

Elem, tema ovog teksta je reklama u «Monitoru», kojeg sam na početku spomenuo. Već godinama, provodeći dio svog godišnjeg odmora u Crnoj Gori, i čitajući crnogorske novine «Vijesti» i «Monitor», saznajem šta se događa kod mojih jugoistočnih komšija, a reklame samo preletim. Međutim, ova mi je zapala za oko, a reklamira namjenske kredite. Uvijek kada gledamo reklame za kredite, vidimo nasmijanu porodicu, sa jednim ili dvoje djece, koji su sve svoje životne probleme riješili. Ova reklama ide čak i dublje – ona vam nudi cijeli spisak proizvoda i usluga koje možete kupiti zahvaljujući upravo njihovim kreditima. Spajajući slova iz tih proizvoda, reklama tvori određenu ukrštenicu, a uspravno se nameće parola banke koja se reklamira. I onda, kad pročitate spisak, vidite da zapravo sve možete kupiti, riješiti sve svoje životne i imovinske probleme, bez da se uopšte zabrinete da li to sve treba vraćati. Naravno, sve to izgleda kao da će vam neko taj novac pokloniti, a vi jednostavno uzeti sve što vam se nudi.

Idemo redom, po spisku. Prvi na listi je kompjuter. On košta oko 1000 KM, ako je kvalitetan i ako ima dobru konfiguraciju. O nečem kvalitetnijem nećemo ni govoriti, pa ćemo u svim ovim slučajevima uzeti količine i kvalitet ispod prosjeka, čisto da možete preživjeti, kako biste na kraju mogli imati predstavu kako ćete se finansirati ako želite nešto skuplje i kvalitetnije. Naredna je školarina. U kapitalističkom svijetu školarinu morate platiti, dok to u socijalizmu nije bio slučaj. Prosječna školarina za magistarski studij u BiH košta oko 10.000 KM, nerijetko i više. Toliko će vas koštati i tri ili četiri godine vanrednih dodiplomskih studija, kao i paralelan studij (redovan, samofinansirajući). Nakon toga valja kupiti motocikl, jer bez njega, zaboga, ne možete funkcionisati u ovoj gradskoj gužvi. Socijalizam je taj problem rješavao sa parnim i neparnim registarskim oznakama, a sada toga nema. Registrovanih automobila ima tačno duplo više, tako da je lako izračunati kako su gužve na cestama četiri puta veće, jer novih puteva uglavnom nema. Dakle, vespica nam je prijeko potrebna. Ako je kupimo novu, ona košta oko 5.000 KM, mada možemo proći jeftinije ili skuplje. Štednjak i minusi su slijedeći na spisku. Prosječan Bosanac ima zaduženje od oko 1.800 KM, dok je taj dug u komšiluku i veći. U socijalizmu je bilo kredita, ali su oni bili otplaćivani po drugačijem principu. Sjećam se kad su moji roditelji kupili spačeka, posljednja rata je imala vrijednost kutije šibica. Danas to nije slučaj jer nam, na našu sreću, vlada kontroliše inflaciju, pa ona nije nenormalna kao u «mračno doba» Jugoslavije, tako da ćemo posljednju ratu platiti i više nego tada jer su nam i kamate veće. A kamate su nam veće, jer nam je državni indeks u svjetskom bankarstvu mnogo niži, tj. rizik banaka je veći, pa se one jadne moraju osigurati s većim prihodima. Platiti putovanje i vratiti rate su dvije stvari koje su na listi pod brojevima pet i šest. Ne znam koja je tačno razlika između minusa i rata, ali pretpostavimo da ove «rate» podrazumijevaju već postojeći kredit. Dakle, ova banka predviđa da ste vi već u kreditima do guše, pa vas planira još usrećiti dodatnim dugovima. Uz osmijeh, naravno. Normalno putovanje, od recimo deset dana, ne može koštati manje od 1.000 KM, zajedno sa džeparcem. Za porodicu od četiri člana, to je četiri hiljade, ili malo manje, ako su djeca u pitanju. U socijalistička, «mračna» vremena ljetovali bismo u svojoj zemlji, gdje god to bilo, od Bleda do Ulcinja, od Đerdapa do Plitvica, na moru, jezeru ili planini. Postojala su odmarališta skoro svih firmi, a kako su te firme uglavnom propadale, tako su propala i odmarališta, ili su ih šefovi prisvojili. U nekim slučajevima, države u kojoj su se ta odmarališta nalazila, jednostavno su ih ukrale. Danas, u kapitalizmu, regres je misaona imenica, ili što bi rekao Ekrem Jevrić, «živim radim, a i samo radim», tako da nemamo ni kad otići na odmor. Privatnici često svoje zaposlenike ne puštaju nikako na odmore, ili im daju simboličnih pet radnih dana. Ponekad ih otpuste, pa ponovo zaposle već naredni dan, jer time dobiju novac od biroa za zapošljavanje, a tako i zakonski onemoguće radnicima da iskoriste odmor.

Zubar, stan i vjenčanje su takođe na ovoj vječnoj listi dugova i (ne)iskrenih osmijeha. Zubari su nekad bili besplatni, tj. finansirani su iz poreza, a iako je i danas tako, niko više ne vjeruje državnim stomatolozima, nego se po pravilu ide privatnim, koji uzimaju od 30 do 50 KM po plombi. Zubi nam, zahvaljujući našoj obazrivosti, vjerovatno nikad nisu bili gori, pa je ova investicija na kraju sigurno veoma skupa. Najmanji stan u Sarajevu košta minimalno 100.000 KM, ako na nešto liči. Ako želite kupiti stan van glavnog grada, onda vjerovatno manje i zarađujete, pa vam dođe na isto. To ćemo takođe utefteriti i dodati na listu, a cifre ćemo na kraju zbrojiti. U vrijeme kapitalizma, niko vam više neće dodijeliti stan. Zahvaljujući «prljavom komunizmu», stanove smo dobijali na korištenje, i svi odreda i danas živimo u njima, te smo ih i otkupili za certifikate. Zahvaljujući demokratiji, u ovom vremenu izdvajamo mjesečno između 300 i 500 KM, a često i više, za otplatu stana. Ali o ratama kasnije, kada saberemo naše prohtjeve koje će nam banka ispuniti. Vjenčanje je postalo sajam krkanluka. Svi će pokušati što više da vam naplate razne usluge koje realno ne vrijede toliko, pa će vas vjenčana torta koštati i do 1.000 KM, a fotograf koji će napraviti barem duplo više fotografija nego što je potrebno, između 300 i 500. Ako unajmljujete prostor, finansirate večeru i imate «skroman» broj od pedesetak gostiju, ovaj će vas luksuz koštati barem 5.000 KM. Recimo da muziku nećete ni platiti, jer će neki pijani rođak pustiti turbo folk.

Bez automobila se ne može živjeti, a kako smo već rekli, duplo više automobila ima na cestama, koje nisu uopšte bolje nego prije dvadeset godina. Ako kupimo najjeftiniji nov automobil, upašćemo u trošak od najmanje 16.000 KM. Nekad davno, nov automobil je koštao mnogo manje, jer smo svi vozili Zastave ili Yuge, za razliku od sadašnjeg doba, kada je automobil jedan od statusnih simbola. Tako prosječan stanovnik BiH vozi Golfa II, dok oni koji su se «bolje snašli» u ovom tranzicijskom dobu, voze ML, SLK i ostale čudne skraćenice koje običnim smrtnicima ništa ne znače.

Veš mašina i mobitel se moraju imati. Ovo prvo je zaista opravdano, i košta oko 500 KM, dok je mobitel još jedna mašina za nabijanje kompleksa prijateljima. Kao što reče Ozren Kebo u svojoj genijalnoj knjizi, «Kako je lijepa moja Vectra», prijatelji služe da ih pravimo ljubomornim i da im se hvalimo kad imamo nešto bolje od njih. Kada s njima raskrstimo za sva vremena, i dalje se raspitujemo šta rade i trudimo se da saznaju za sve naše uspjehe, kako bi im bilo još teže. Njihove uspjehe doživljavamo kao poraze, dok neuspjehe slavimo do kasno u noć, potajno ili javno se podsmjehujući. Tako i mobitel mora biti bolji nego kod druga ili drugarice, mora imati kameru i kamkorder, s kojima nikad nećemo snimiti dobru fotografiju ili film, radio koji ćemo iskoristiti nekoliko puta, mnogo memorije za bespotrebne podatke i gomilu domoljubnih melodija umjesto zvona, da nam može zasvirati «Alija» od Dine Merlina, ili neka druga srceparajuća pjesma. U «doba mraka», mobitela nije bilo, pa nismo imali ovakve poteškoće. Za veš mašinu bi se nekako skupilo, vjerovatno kreditom sa ogromnom stopom inflacije ili na jedan od gomile čekova koje smo samo mogli napisati i kupiti određenu stvar.

Nove instalacije, novac, odijelo, televizor i satelitska antena su posljednje na ovoj prekrasnoj listi želja. Ako kupimo novi stan, sigurno će nam biti potrebne i nove instalacije, jer su ove, koje su takođe nove, tako kilavo urađene, da će crknuti u vrlo kratkom roku. Pod pojmom «novac» mi nije baš najjasnije na šta se misli, tako da ćemo ovo preskočiti. Već smo, samim uzimanjem kredita, kupili novac, a banka nam ga uredno prodaje. Odijelo košta najmanje 500 KM, a kako više nismo fit kao naši roditelji, jer se hranimo nezdravo i sjedimo za kompjuterom, ne možemo ga naslijediti od oca. Deblji smo i kljakaviji, nemamo ni blizu energije kao naši roditelji, manje se krećemo i svake godine sve gore izgledamo, tako da moramo i na ovo potrošiti pare. Televizor imamo, ali moramo kupiti plazmu, jer je svi naši prijatelji imaju. Nema veze što plazme imaju rok trajanja i što ih nakon određenog vremena više ne možemo koristiti, mi ćemo dati još koju hiljadu maraka za kućno kino, da se prijatelji i ostali dušmani ne bi smijali i da ne bi imali o čemu pričati kad nam ugledaju leđa. Satelitska je dio imidža, pa moramo i nju nabaviti, bez obzira što nam već kablovska TV pruža mogućnost gledanja 50 i više kanala. O ostalim đakonijama nećemo ni razgovarati, nego samo o ovima iz reklame.

Za sve ovo nam je potrebno, u najboljem slučaju 150.000 KM. Naravno, kada gledate reklamu bilo koje banke na svijetu, vidjećete sretnu i bezbrižnu porodicu koja je, u stvarnosti, zadužena do guše i jedva preživljava. Banke ne pitaju kako ćete vratiti dug, niti ih to zanima. One uzimaju automobil, veš mašinu, motocikl, pa i stan, i prodaju ga u bescijenje, samo da bi ostvarile svoja potraživanja. Ovakav kredit, uz «najbolju» moguću kamatu, od 6%, koštaće vas i još oko 100.000 KM kamata, a možda i više, u zavisnosti od perioda u kojem ga vraćate. Ako ga uzmete na 20 godina, vraćaćete ga u anuitetima od simboličnih 1100 KM, kada dodamo još i fiksne troškove, te obradu kredita. Pritom nećete uložiti ovaj novac ni u kakav posao, nego ćete sve i jednu paru spiskati, a samo jedan požar vam može sve ovo uništiti. Prosječna plata u BiH je malo veća od 800 KM, što znači da vam ostaje minus 300 KM za život narednih 20 godina. Ako budete slijedili vaše snove, kao što reklama kaže, moraćete raditi tri radna vremena, nemati partnera/icu i djecu, niti ikakvu socijalnu aktivnost. Nećete moći ni iskoristiti sve ovo što ste kupili, ali ćete zato imati veliki osmijeh na licu i djelovaćete bezbrižno.

Kolumna je objavljena na sajtu E-balkan.net, na ljeto 2010. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s