Vraćajući se iz jedne od najnovijih država – tvorevina, nastalih na Balkanu započinjem priču, koja je svojstvena današnjem vremenu, ali i onom vremenu prije, kako bismo mi Bosanci rekli, prije rata. Onda slijedi pitanje, kojeg rata, a odgovor je, “pa ovog zadnjeg”. Rat na Kosovu je trajao kraće nego u BiH i dešavao se poslije, na izmaku snaga Slobodana Miloševića, koji je svoje posljednje nade dao u ovaj dio Jugoslavije, ali uz potpuno isti metod – taktiku tortura, ucjena, maltretiranja, pritisaka, a kasnije i bombardovanja. Razlika je što su te torture počele mnogo ranije nego one u Bosni. Amerikanci, koji donesu demokratiju svakom, prije ili kasnije, nakon toga su mu pokazali ko će biti gazda u ovom malom dijelu svijeta, stvorenom u oko 10.000 kvadratnih kilometara, te su bombardovali srpsku vojsku i vjerovatno ih zauvijek otjerali iz ogromnog dijela Kosova.

Moj prijatelj, Fidan Aliu, kod kojeg sam otišao bez ikakvog povoda, čisto da ga posjetim i uvjerim se u svoju predodžbu da je Kosovo razvijenije od Albanije, ima mnogo toga za reći. Iako je rođen 1987. godine, već sada je magistar ekonomije i jedan je od utjecajnijih ljudi u Statističkom zavodu Kosova. Njegov otac, koji me je veoma srdačno pozdravio preko telefona, jer još uvijek živi u Gnjilanima, nije mogao sakriti sreću što se njegov sin druži sa jednim Bosancem, ali tako isto reaguje i kada su u pitanju Srbi, Hrvati, Slovenci ili bilo ko drugi sa jugoslovenskih prostora. I pored stalne policijske torture, tokom godina od 1987. do 1998., Fidana nije odgojio da ikoga mrzi, već naprotiv, da poštuje ljude, da ih dovodi u Prištinu i Gnjilane, te da pokuša sa svakim biti najbolji prijatelj. I Fidan zaista tako živi, iako se vrlo dobro sjeća mnogih priča koje su mu roditelji govorili, ali i onih koje je sam zapamtio – pozitivnih i negativnih.

Pozitivne su vezane uglavnom za prošlo vrijeme, kada su “mrski komunisti” vladali Jugoslavijom i nisu nam dozvoljavali “da idemo u džamije, gradimo crkve i šta sve ne” (ovo je ironija, ali se mora napomenuti), dok negativne Fidanov otac veže za vrijeme od prije 1998. godine, kada je na Kosovu bilo skoro nemoguće živjeti normalno. Nekoliko puta su dobijali batine bez razloga, a Fidan kaže kako ne poznaje nijednu osobu koja nije imala problema s policijom. Članovi familija koje su imale određene probleme zbog svojih političkih ili ljudskih uvjerenja, takođe su bivali vrlo često pretučeni i od samih Albanaca, koji su u to vrijeme radili za srpske bezbjedonosne agencije. Svi ljudi koji su tada bili produžena ruka Dobrice Ćosića, Jovice Stanišića i ostalih bezbjednjaka iz Srbije, kasnije su pobijeni. Moj sagovornik i prijatelj misli da je to bila jedna od najlošijih ideja, jer se konačna priča i klupko, nakon toga nisu mogli odmotati. Ostalo je misteriozno i ko je sve te ljude poubijao, jer neki slučajevi nikad nisu riješeni.

Fidan ne poznaje, takođe, nijednu osobu koja nema familiju u Švicarskoj. Svako od njih ima barem nekoliko članova uže ili šire familije u ovoj zemlji, gdje rade, bogate se, odakle donose novac na Kosovo i žive svoje živote. Većina njih je otišla prije rata, ali neki od njih odlaze i danas. Zbog toga Kosovo, po izvještajima CIA-e, ima danas tek oko 1,8 miliona stanovnika, bez obzira što prognoze i propaganda govore drugačije. Albanci, koji su ostali imaju mogućnost da razvijaju svoje ideje o biznisu, studiraju na jednom od dva kosovska univerziteta (ili u Tetovu i Tirani) ili da jednostavno “iznajme zemlju i grade svoje snove”. To je reklama iz naslova ovog teksta, koju sam ugledao na jednoj od poljana putujući Kosovom, a podsjetila me na prolaznost svih balkanskih država, koje se istorijski ponavlja, te na istoj teritoriji se konstantno prave neke nove tvorevine. Zemlja se ustvari samo iznajmljuje.

Ali vratimo se današnjem vremenu. Priština je jedan vrlo moderan grad, u kojoj svaki kafić ima bežični internet, gdje kafa još i dalje vrijedi i pije se na svakom koraku, gdje možete vidjeti mnogo stranih predstavništava i gdje ljudi žive sasvim normalno. Mi u Bosni i Hercegovini vrlo često imamo predrasude da je to divlji zapad, da ljudi ne žele pričati naš jezik, da su loše raspoloženi prema strancima, te svakakve druge gluposti, a ništa od toga, naravno, nije tačno. Iako nema smisla uvijek porediti dvije države, zbog naciona koji vladaju u ove dvije zemlje, nekako se uvijek nameće usporedba Kosova i Albanije. Kada je Albanija bila jedna od najnerazvijenijih i najneuređenijih svjetskih država, Kosovo je tada bilo dio Jugoslavije, kojoj je mnogo puta nuđeno da bude članica Evropske Unije, pa i drugih saveza, što je Tito uglavnom odbijao. Veoma je primjetna razlika u svim dijelovima gdje žive Albanci, pa tako Albanci na Kosovu ili Albanci u Albaniji, nisu uvijek ljudi istih navika, običaja i kulture. Iako govore istim jezicima, izgledaju vrlo slično i često se tako ponašaju, zbog ogromnog vremenskog perioda izolacije jednih od drugih, normalno je da su se stvorile određene razlike. Nije ista situacija ni sa makedonskim, odnosno crnogorskim Albancima, koji takođe posjeduju određene drugačije navike u načinu življenja, mentalitetu, obrazovanju…Zbog toga, Kosovo se s pravom može pohvaliti da je razvijenije od mnogih drugih albanskih dijelova, jer za razliku od Albanije, na česmama imaju pitku vodu, hrana je mnogo ukusnija u restoranima, i možete se nekako više osjećati kao kod kuće, jer ogromna većina govori naš jezik. Mladi ga uglavnom ne govore, ali se i ne trude previše, već tu energiju troše da uče engleski i druge strane jezike.

Iako je ta činjenica malo poznata, za vrijeme Miloševića, bilo je zabranjeno putovati u Albaniju, te su ljudi koji su se odvažili na taj korak, mogli provesti u zatvoru i do tri godine. Milošević se, po Fidanovim riječima, plašio svih mogućnosti organizovanja jedne nacije i bilo kakvog otpora koji bi eventualno zavladao među njima. Kao i svaki drugi diktator, i Enver Hodža je zabranjivao putovanja svojim građanima, ali je to neka druga priča, jer se nikad ove dvije teritorije nisu mogle porediti. Naprimjer, poznat mi je slučaj gdje su ljudi, koji su radili na plantažama mandarina, mogli biti ubijeni ako pojedu ijednu jedinu mandarinu, a Hodža ih je izvozio u ogromnim količinama, jer je albansko tlo pogodno za sve vrste voća, od malina i šumskog voća, do onog koje inače dobijamo iz tropskih zemalja, kao što su ananas, banane ili narandže. Na Kosovu, upravo zbog toga, tinja veoma jaka nostalgija za Titom i onim što je tada Tito predstavljao među starijim generacijama. Većina mladih je odavno shvatila da su ta vremena prošlost i da se još zadugo neće vratiti, pa se okreću kapitalističkom životu, biznisu, porodici i drugim “američkim blagodatima” koje su dobili nakon godina patnje. Kao i u Americi, veliki broj ljudi nije zdravstveno osiguran, pa se dešava da ljudi umiru iz nepoznatih razloga, jer nemaju novaca da plate doktora. Kosovski Ustav je prilagođen klasičnim demokratskim uzusima, ali pored ustava, ova zemlja podhitno treba da vrati određene stvari iz socijalizma, jer će u protivnom mnogi njeni građani patiti.

Jedan od najznačajnijih mladih političara Kosova je Albin Kurti. On predvodi novu generaciju političara i pretpostavlja se da će na narednim vanrednim izborima njegova stranka osvojiti veliki broj mandata. Fidan kaže kako njegovi stavovi predstavljaju mišljenje većine Kosovara, a ova partija je proizašla iz građanskog bunta nazvanog “Samoopredjeljenje”, koji je oblijepio cijele gradove raznim napisima poput “Jo negociata” (bez pregovora), “EULEX – Made in Serbia” (EULEX je proizveden u Srbiji)… Pored toga što Kurti i njegove pristalice ne žele pregovore i time nastavljaju tradiciju, koja je počela krajem devedesetih, kada je većina Kosovara jednostavno prestala gledati srpske kanale i čitati sprsku štampu, oni, takođe, nemaju pozitivno mišljenje o strancima. Smatraju da se KFOR i ostali međunarodni zvaničnici zadržavaju na Kosovu zbog svojih interesa, konstantno kršeći zakon i podržavajući korupciju. Cijela stvar je eksplodirala kada je rumunski kontingent KFOR-a ubio dvoje ljudi tokom jednog vala protesta, a nikad niko za to nije odgovarao.

Vojna atmosfera na Kosovu i podsjeća pomalo na ono što smo gledali krajem devedesetih u Bosni, te pomalo drma ružne uspomene, a i kod nas je bilo slučajeva kada su strani vojnici divljali svojim džipovima i drugim vozilima, pa čak i ubijali ljude u saobraćajnim udesima. Nepoznato je ko ovaj pokret finansira, a iako oni tvrde da im sav novac dolazi od članarina, sasvim je sigurno da ovo ne može biti tačno. Pokret je sigurno instruiran iz određenih izvora, a budući da su njihovi članovi uglavnom mladi ljudi, poslije raspuštanja kosovskog Parlamenta koje će se desiti uskoro, ostaje misterija koliko će dobiti mjesta u njemu na narednim izborima. Inače, Albin Kurti je još kao vođa studentskih pokreta, osuđivan u Beogradu, kada je javno rekao kako ne priznaje taj sud.

Kad već govorimo o vjerovatnim decembarskim izborima, treba reći kako nacionalne manjine imaju garantovana mjesta u parlamentu, i to, Srbi deset mjesta, a ostali zajedno deset, dok se preostalih stotinu mjesta raspoređuje svim drugim partijama. To kosovski Ustav čini jednim od najdemokratičnijih ustava na svijetu, jer je moguće da naprimjer Srbi imaju i više od dvadeset mjesta, što se upravo i desilo na prvim poslijeratnim izborima, kada je izašlo nešto manje od 30.000 Srba i kada su dobili 22 mjesta u Parlamentu. Nakon toga, taj broj se smanjivao, jer signali iz Beograda su govorili kako su ti izbori nelegalni i kako Srbi ne treba da imaju išta sa tim, pa je na posljednjim izborima izašlo samo 800 ljudi, a dobijeno je deset zagarantovanih mjesta. Tako se nameće zaključak da je vrlo lijepo trenutno biti manjina, jer je teoretski moguće da sakupite nekoliko desetina glasova i da postanete parlamentarac. Kurti i njegove pristalice se zalažu da se Srbima smanje prava kao nacionalne manjine, te da imaju onoliko mandata koliko dobiju glasova.

Nije normalno da se od njih traži i da se podrazumijeva da svi znaju naš jezik perfektno, ali da mi ne znamo apsolutno ništa na njihovom jeziku, pa čak i ako nas je bilo mnogo više. Mogli smo, za tog pedesetogodišnjeg vremena, naučiti barem da kažemo dobar dan, do viđenja, hvala i još koju frazu. Ovako je sasvim razumljivo zašto ljudi imaju svojevrstan otpor prema svemu što ima veze s nama, jer ni podaštavanje Albanaca nije vidljivo samo kroz jezik, nego i kroz mnoge druge stvari. Recimo, potpuno je neuobičajeno da ikad iko stupi u brak s Albancima, jednostavno je nemoguće da se ovi ljudi posmatraju kao obrazovani, normalni, svjetski građani, bez da se ima poneka predrasuda. I dok pišem o ovome, pala mi je na pamet navijačka opaska iz Tirane, upućena Kosovarima i makedonskim Albancima, a koju su pjevali naši tifozi. Glasila je: “baloni i loptice, kikiriki, košpice”. Odgovor je, s pravom, bila baklja bačena među naše ljude. Tražili ste, evo vam ga.

Pored Prištine, posjetio sam i Prizren. Autobus do Prizrena vozi oko sat i po i košta 3 eura. Nema nikakvih karata, niti bilo kakvog traga da je plaćen porez. Prizren je vrlo blizu makedonske i albanske granice, a u njemu se lijepo vidi utjecaj Turaka i Bošnjaka. Na mnogo mjesta možete čuti naš ili turski jezik, ulice su napisane na sva tri, a u upotrebi je i engleski, zbog mnogo KFOR-ovih vojnika koji prolaze kroz ovaj grad. KFOR-ovci nisu jedini stranci koji dolaze u Prizren. Ima mnogo i turista, te drugih prolaznika, a kad bi ovaj grad bio spojen autoputem, sigurno bi bio prava atrakcija. Tu smo popili kafu pored tvrđave i pojeli kolač u gradu, te uživali u jesenjem suncu. Grad je, poput naših manjih gradova, veoma pozitivan i sasvim pristojan. Ono što će ga učiniti i još privlačnijim za život je činjenica da mladi više neće odlaziti u Prištinu, jer Prizren od ove godine ima i univerzitet. Užurbanim radom na turističkim objektima, postaće sigurno sjajna destinacija za provesti dan ili dva, pogotovo na putu do Albanije. Autoput, koji će povezivati sjever i jug Kosova, služiće srpskim, ali i svim drugim turistima da idu u Albaniju na more, a tu će im Prizren biti usputna stanica. I da ne zaboravim reći, dobio sam kafu i kolač besplatno, samo zato što sam iz Bosne. Osjećaj je bio zaista lijep, vidjeti da vas neko i dalje cijeni, pogotovo nakon što naviknete na dalmatinski odnos prema našim ljudima, koji je uglavnom nehuman i potpuno turistički neprofesionalan.

Pored silnih mojih opaski i tvrdnji tokom ove priče, nemoguće je ne osvrnuti se na mnoge druge tekstove, koji su izlazili u raznim medijima tokom posljednjih godina. Preporučujem vam priču Beqë Cufaja, “Albanci” kroz koju možete lijepo saznati neke stvari koje dosad niste znali, te naravno sve njegove ostale tekstove. Politika je početkom devedesetih pisala neke sasvim drugačije stvari, a kako je to izgledalo recimo u beogradskoj Politici, možete vidjeti ovdje. E-novine su neiscrpan izvor znanja, a kako reče Florence Hartman, i naše utočište. Hvala, čika Pero Lukoviću.

Mnoge poznate Albance možete vidjeti i u današnjem svijetu. Bekim Fehmiu nije jedini kojeg poznajemo, tu su i fudbaleri (Lorik Cana, Xherdan Shaqiri), glumci (Alban Ukaj), pjevači i mnogi drugi. Kroz dane, sedmice, mjesece i godine druženja s njima, lako ćete shvatiti, kako su to dobri ljudi, bez predrasuda, s velikim srcem i velikom željom za životom. Njima treba pružiti ruku, u cilju konačnog napretka regije i zajedno sa njima, raditi na ljepšem životu i boljem standardu svih nas. Za početak ih posjetite, jer oni nama već decenijama dolaze. Sulejman Bugari je jedan od naših, ali i njihovih ljudi. Sigurno ih ima još i veoma su vrijedni pažnje.

Tekst je napisan 19. novembra 2010. godine, a objavljen na portalu e-balkan.net.