Prije tri dana sam bio u Novom Pazaru. Nisam tamo otišao s nekom posebnom namjerom, nego sam presjeo vraćajući se s Kosova. Imao sam vremensku rupu od tri sata, pa odlučih da posjetim tu čaršiju, koja je u mom Sarajevu, nadaleko poznata. Ljudi me masovno zaustavljaju i pitaju odakle sam, a na pomen Sarajeva, oni ustaju, nazivaju me bratom i dive mi se. Povremeno me pitaju, a to mi se dešavalo i u Ulcinju, gdje veliki broj Pazaraca ljetuje, zašto mi njih ne volimo. Obično odgovorim da ih ja volim. Ne znam šta bih drugo rekao.

Htio sam kupiti farmerke, ali ne nađoh odgovarajuću prodavnicu, a i ne poznajem grad. U toku potražnje za dobrim jelom, naletjeh na mliječni restoran, gdje me je vrlo ljubazna, pokrivena djevojka, uslužila i obratila mi se sa «brate». Sve vrijeme su mi se svi obraćali sa brate. A onda je pored mene sjeo konobar i pitao me jesam li novinar. Rekoh da jesam neka vrsta novinara, ali ne baš neko posebno poznat. Zatim je uslijedilo pitanje šta mislim o podjeli na Zukorlićeve i Zilkićeve. Odgovorih, naravno, da nemam pojma šta se tu uopšte dešava, niti da sam imalo upućen. On mi je onda objasnio kako je zvanični Beograd bacio kost među Sandžaklije, samo da bi oni bili dalje od Bosne. «A Bosna im je u duši», tako reče moj novi poznanik, dade mi broj telefona i email, a onda doda «da nije dobro da jedan narod nema vođu» i da «dvojica vođa nisu svojstvena muslimanima». Rekoh, «slažem se sve što kažeš, naši ljudi bi morali biti organizovaniji», a onda, čim sam izašao iz kafane, bacim broj telefona i email u smeće i odem s mislima kako sam poražen. Poražen sam jer živim u zemlji gdje je vođa Vjerski Lider, gdje je Njegova starija od predsjednikove, gdje je On metafora svega dobrog i gdje se Njegov pomen piše velikim slovom. On, tačnije efendija Zukorlić, ovih dana traži autonomiju Sandžaka i time prijeti Miloradu Dodiku da će, ako se ovaj usudi praviti sranja, napraviti velike probleme «Dodikovoj matici». Pritom se slabo ili nikako pominje šta će se desiti sa crnogorskim dijelom Sandžaka, kojem pripada veliki broj opština. Zamislimo da će i on pripasti BiH, u Zukorlićevim mislima. Sjetih se i jedne izjave Irfana Ajanovića, 1990. godine u Rudom, kako će ovaj mali grad biti geometrijski centar Bosne i Hercegovine. Htio je valjda reći da će Bosna biti u granicama Kralja Tvrtka.

Putovanje se odužilo. Iza mene, gdje na sećiji zauzimaju pet mjesta, jedna pokrivena žena me pita smeta li mi ako ona i njen muž zapale. Rekoh da mi smeta i da će brzo pauza. Zatim me upita, «a što ti smeta, momčino?», na šta samo odvratih da mi ustvari ne smeta, nego im jednostavno ne dozvoljavam, da se u autobusima jednostavno ne puši, tako je u cijelom svijetu. Put je trajao, a teta je bila odlučna da komunicira sa mnom i dalje.

Slijedi konverzacija:

• Momak, odakle si?
• Iz Sarajeva.
• Baš iz Sarajeva?
• Baš iz Sarajeva.
• Iz centra?
• Iz strogog centra.
• A koliko ima do Hadžića od autobuske stanice?
• Petnaestak kilometara, kažite prijateljima da odmah krenu po vas.

Na to se ubacuje muž:

• A jesi li čuo za ovog liječnika, što liječi ljude u Zetri?
• Kojeg liječnika???
• Pa ovog, Torabija?
• Jesam, ali on je prevarant, a ne liječnik, vjerujte mi.
• Kako prevarant?
• Pa tako, taj žene pipa, k’o fol prouči koju dovu na nekakvu vodicu koju učini svetom, tvrdi da liječi ljude preko slike, a još nigdje to ne može lagati osim kod nas. Ne vjerujte u to, molim vas, to vam je strašan grijeh.

Onda opet nastupa žena:

• A mi smo samo radi njega došli iz Pazara. Čuli smo da ima natprirodne moći. I vjeruj mi da može izliječiti ljude, probaj otići, posebno psihičke traume.
• Ja vam u to ne vjerujem, mada ako ste već došli samo zbog njega, otiđite i uvjerićete se i sami da to nije tačno. On možda autosugestijom može nekome pomoći, ali generalno nema šanse da ikoga izliječi od opasne bolesti.
• Jesi li ti musliman, momak?
• Pa naravno da jesam, vidite da i razgovaramo i o tome.

Opet će muž:

• Ma ja njoj i govorim da nema šanse da on koga izliječi, al’ eto, sreća pa nama nije ništa. Ona misli da je njenog brata u Njemačkoj izliječio jer mu je krenuo posao.
• Vi ste iz Pazara, imate kontakte često sa Srbima. Zašto oni nemaju takve neke psihičke bolesti o kojima muslimani pričaju? Te bolesti su umišljene, vjerujte mi.

 

U to dođe moja stanica i moradoh izaći. Pozdravih se lijepo sa svojim najnovijim poznanicima i razgulih. Sjetih se nekolicine prijatelja – doktora, koji takođe kod kuće imaju Torabijevu vodu. Svaki dan se nadimaju i piju je. Moja dobra prijateljica mu je dala ime Tobe Jarabi.

Kasnije se sjetih svog NVO staža. Jedne prilike smo išli u Budimpeštu i neki slabiji poznanik mi je kazao kako je veoma zahvalan što smo ga primili u našu organizaciju, jer je imao velike psihološke probleme. Kad sam ga pitao je li išao doktoru, odgovorio je da nije, nego da je bio kod nekolicine hodža i da su mu oni dosta pomogli. Pritom su mu naplatili svaki po 300 – 400 KM i nešto su proučili za njega, ali je otad mnogo «zdraviji». Trenutno se druži sa Sulejmanom Bugarijem, a Bugari je upravo pomogao jednom našem zajedničkom drugu da se vrati na pravi put i okani homoseksualizma. Ovaj se onda oženio i danas živi u sretnom braku, te očekuje dijete. Jednom sam ga odbacio autom do posla, i poslije šokantne ispovijesti, odskakutao je, onako, ne baš muškim hodom, najprije u džamiju, a zatim na posao.

Tokom Miloševićeve ere, u toku zabrane univerziteta na albanskom jeziku i albanskih škola, na Kosovu su na snazi bile dvije vrste obrazovanja. Jedna vrsta je bila legalna, a druga nelegalna, ali su ubrzo zamijenile mjesta. Kosovari širom dijaspore slali su novac kako bi nelegalno obrazovanje postalo legalno i obrnuto, i na kraju su uspjeli. Danas više srpskog jezika nema u školama, iako je to jedan od službenih jezika novonastale državice. Pravoslavni manastiri su ograđeni bodljikavom žicom, a čuvaju ih vojnici KFOR-a u kombinaciji sa kosovskom policijom. U jednom od takvih manastira, u gradu Peći, inaugurisan je i novi patrijarh, Irinej. Nikoga nije zanimalo što će to praktično uskoro biti i legalno druga država. Uostalom, Kosovo je Srbija. Irinejov prethodnik, patrijarh Pavle, poznat je, između ostalog i po slici ispod. Neću komentarisati baš sve što bih imao, ali ću samo reći da su i Škorpioini imali blagoslov da urade ono što su uradili.

Ovih dana je aktuelno izbacivanje iz rezidencije kardinala Vinka Puljića, tačnije njeno smanjivanje. Nekoliko tekstova sam dosad pročitao o tome, i u svakom je pisala jedna te ista stvar; da će Puljića iz stana istjerati bivši udbaš. Ako stvari posmatrate s udbaške strane, čovjekova porodica, koja je ostala iza njega, će samo useliti u ono što im pripada, kao što su uselili i svi drugi ljudi u Bosni i Hercegovini. Ko god je podnio zahtjev za povrat stana, taj stan je dobio, a iako je katolička crkva u međuvremenu svoju rezidenciju proširila na tuđi stan, danas tvrde kako će samo preko njih mrtvih porodica udbaša ući u «njihovu rezidenciju». Argument im je da je Smajović (bivši vlasnik stana i potomak potražilaca stanarskog prava) radio protiv njih i zbog toga nikad neće dopustiti ulazak. Kardinal čak i kaže da će stati na prag i da neće fizički dopustiti da ga izbace. Možda se i spali, te time zaradi pakao. Naravno, niko ne spominje da je crkva stan, od tada živog čovjeka, ukrala i proširila svoje prostorije. Ja sam imao komšiju koji je pola rata bio u Cacinoj jedinici, a drugo pola na drugoj strani, nisam siguran tačno gdje. Jedne prilike nam je poslao pismo preko Crvenog krsta, u kojem se izvinjava za svoj postupak, ali ga opravdava, «jer su svi ženini iz Kalinovika». Možda sam mu se trebao useliti u stan, jer je odmah pored mog, a nekad je to bila ista stambena jedinica, pa je zid koji nas dijeli vrlo tanak. Vjerovatno bih danas mogao koristiti argument kako je komšija «radio protiv mene».

U Hrvatskoj je donedavno na snazi bila zabrana rada nedjeljom. Iako je sasvim jasno da je crkva ovaj zakon insinuirala, on se pravdao pravima radnika. Nije bilo moguće zaštititi prava radnika na drugačije načine, kao npr. u Mađarskoj, gdje nedjeljom radi samo onaj ko želi, a želi mnogo ljudi, jer su dnevnice veće. Pravima radnika je pravdan i zakon o zabrani pušenja u kafićima i restoranima, ali su ga ukinuli čim je ljeto završilo. Ljetos sam sjedio s jednim sveštenikom na Pelješcu i on mi je otvoreno rekao kako crkva odobrava masu zakona, ili se protivi njima. Često se njima dolazi na kontrolu, a sveštenik u povjerenju kaže kako zapravo i ne zna razliku između crkve i UDB-e. Tako je i kod nas, u bosanskohercegovačkim džamijskim krugovima. Petkom, na skoro svakoj džumi u BiH, kruži ista tema za razgovor, koja je proslijeđena iz CK (crkveni, pardon, džamijski krugovi). Pored priče o ljepoti vjere, tu se povremeno ubaci i pokoja politička. Komunisti se barem dvaput mjesečno ocrne, i kaže se «kako nismo mogli klanjati u ta mrska doba», i time pogaze svi vjerski principi, jer se hladno laže u oči hiljade vjernika. Prvi to radi reis Cerić, pa onda i ostali njegovi poslušnici. Danas postaje sve više uvriježeno mišljenje da se zaista «ni kod kuće nije moglo klanjati» u doba socijalizma, kako jedne prilike reis Cerić izjavi i ne proguta čak ni knedlu. A da ima i zamjenika koji mu dolikuje, dokazao je efendija Spahić, koji je prije izbornog kongresa SDA dvije džume zaredom ubjeđivao narod da je Bakir Izetbegović bolji izbor za čelnika stranke od Sulejmana Tihića.

Sjećam se trakavice oko reforme policije. Tada je portal Sarajevo-X, jednog Prvog aprila objavio kako su u jablaničkom restoranu «Kod Gojka» naši političari dogovorili reformu policije i do kasno u noć slavili dogovoreno. Pritom su, onako usput, dogovorili i još neke druge stvari, jer su već imali inspiraciju i dobru volju. Naravno, prava istina je daleko od toga. Reforma policije je dogovorena, ni više, ni manje, nego – u manastiru. Čekalo se da tadašnji čelnici srpske pravoslavne crkve aminuju dogovor. I kad se taj amin dobio, reforma je k’o fol provedena, iako se ne osjeti apsolutno nikakva razlika. Auto će vam ukrasti, bilo da se radi o policiji Federacije ili one iz RS-a. Htjedoh reći, u većini slučajeva, ukrašće ga upravo policija.

Paralelni svjetovi vladaju našim prostorima. Više se vjeruje u dogme, nego u konkretan rad, red i zakon. Ne poštuje se pravna regulativa (kako reče Vinko Puljić, «poštujem zakon, ali neću izaći iz stana»), nego se kao vjerodostojne uzimaju čaršijske priče i džamijska uvjerenja. Ono što kažu hodža, sveštenik i pop, to je zakon, jer ko posumnja u to, nije dobar vjernik. Sve ono što nam se čini da se oko nas dešava, ustvari nije potpuno istinito. Pored onoga što jedan obrazovan i samosvjestan čovjek doživi, dešava se i masa dogmatsko – religijsko – kriminalnih situacija, koje nemaju veze s realnošću. Realnost je nešto što je ostavljeno malom broju ljudi, jer svi ostali su ili poklonici lika i djela iscjelitelja Torabija, ili nekog drugog ublehaša, pa zvao se on reis Cerić, ili pak Vinko Puljić. Vjere tu ustvari, uopšte nema, nego su je potpuno istjerali iz svojih institucija, a na dobrom su putu da je istjeraju i iz ljudi. Što se više bore za vjeru, to je vjera sve slabija, a tri institucije u kojima bi trebalo biti najviše morala, ustvari su najprljavije. K tome bih još dodao i bolnice, gdje bi takođe trebalo biti najviše ljudskosti, humanosti i razumijevanja za druge ljude, a ustvari ima najviše mita, korupcije i lopovluka.

Paralelni svjetovi su svuda oko nas. Na Kosovu su takvi svjetovi bili nelegalni, ali su baš zato i opstali, kao što je opstala religija u Albaniji, iako je Enver Hodža porušio sve džamije i crkve. Kod nas zdrav razum neće opstati, baš zato što je legalan, nego će se i dalje vjerovati u dogme. I dalje će biti prisutno mišljenje, kako čuh jedne prilike na radiju, da «u ona strašna vremena katolička teologija nije mogla raditi kako treba», a onda ista ta osoba hladno izjavi da je nova zgrada napravljena 1979. godine, upravo u «zlatno doba mraka». Vladaće i mišljenje da su komunisti porušili sve džamije, iako su svi zaboravili da ih je stotinjak u Sarajevu bilo i kad nije bilo potrebe za tim.

Paralelni svjetovi vladaju našim životima, i zovu sami sebe religijskim zajednicama. Haram im bila svaka para iz priloga ovih naših ljudi.

Kolumna je objavljena na portalu E-balkan.net, u novembru 2010. godine. Buka ju je odbila objaviti, vjerovatno zbog “vrijeđanja” patrijarha Pavla.