Čim sletite u Budimpeštu, dočekaće vas lijepo uređeni Ferihegy aerodrom, pa ćete pomisliti da dolazite u neku bogatu zemlju. Međutim, vozeći se autobusom prema najbližoj metro stanici, Kobanya – Kispest, odmah ćete primijetiti da nije sve tako bajno u ovoj državi, niti da ljudima cvjetaju ruže. Metro stanica Kobanya – Kispest je pretvorena u šoping centar, kakvih u Mađarskoj ima na hiljade. Iako je Mađarska uvijek bila zemlja u kojoj je cvjetala trgovina, ovaj vid američke nadrikulture uglavnom je pogodio postsocijalističke zemlje, tako da su i jugoslovenske zemlje, ali i ostale balkanske tvorevine pune ovih zabava za debelguze i one sklone trošenju. Ipak, kultura šoping centara teško da će ikad zaživjeti na ovim prostorima, jer su džepovi uglavnom prazni, para se nema, a uopšte se i ne nazire vrijeme kada će ih biti.

Kada dođete u centar grada, počećete preskakati beskućnike koji se redaju kao na traci. Svaka metro stanica je ispunjena ovim nesretnicima, a oni, pored toga što se druže jedni s drugima, uglavnom imaju i pse kao prijatelje, te posjeduju još i debele bockave deke i kartone. Ako im neko udijeli koju forintu, zahvalni su. Iako bi vrlo lako mogli biti agresivni i pljačkati nedužne, oni to ne rade, nego gledaju samo svoja posla, ne obraćajući pažnju ni na koga, pa ni na dosadne fotografe iz zapadnih zemalja kojima su oni atrakcija. Tako otprilike počinje moja depresivna priča, koja će kasnije dobiti još teži oblik, posebno zbog rastućeg nacionalizma u ovoj srednjoevropskoj zemlji. Danas Mađarska ima oko 55% desničara u parlamentu, a dvije centralne figure su premijer Viktor Orban, te članovi “Pokreta za bolju Mađarsku”, stranke Jobbik, koja za sve negativne pojave okrivljuje jevreje i Rome.

Moja prva adresa bila je Komunikacijski centar “X”, kojeg predvodi Szilvia Varró, dugogodišnja novinarka sedmičnog magazina Magyar Narancs i dobitnica Pulitzerove nagrade koju je osvojila za konstantnu borbu za prava manjina u Mađarskoj. Na moje pitanje kako je moguće da toliko mnogo ljudi glasa za ultra – fašističke stranke, Varró kaže da je jedan od uzroka nepostojanje prave ljevice. “Ljevičari su izgubili kredibilitet za vrijeme njihove vlasti između 2002. i 2010. godine, a kao i desničari, nikad nisu raskrstili sa mađarskom prošlošću, što je jedna od najvećih grešaka mađarskog društva uopšte. Mi smo uvijek glumili žrtve, od nacističke okupacije, preko sovjetske čizme, pa sve do danas, iako smo bili prva zemlja u Evropi koja je imala anti – jevrejske zakone, još 1920. godine.”

U posljednjih nekoliko godina, pored jevreja, na meti su i Romi, koji vrlo često žive u getoima, potpuno odsječeni od svijeta i u vrlo siromašnim uslovima. O tom problemu sam razgovarao sa Iuliom Notaros, doseljenicom iz Rumunije koja je, na njenu sreću, našla svoje parče neba u Mađarskoj, i trenutno radi za dobru kompaniju. Iulia kao stranac vjerovatno ima realniji pogled na ovu problematiku, a kaže kako “većina Mađara ne trpi jevreje zbog toga što za njih misle da su privilegovani, a Rome zbog toga što su očito neprivilegovani. Mađarsko društvo ne trpi velike razlike, a nažalost, pored toga, i njihova istorija im ne dopušta da idu naprijed”. Kada govori o mađarskoj istoriji, Iulia naglašava kako će Mađarska uspjeti jedino ako se suoči sa svojom prošlošću, te ako prihvati da teritorije koje su nekad davno bile dio Mađarske, nikad neće vratiti.

To je inače i priča prosječnog Mađara, koji će se, kad ga pitate nešto o evropskoj, balkanskoj ili mađarskoj politici, odmah pohvaliti kako je čak i Knin bio mađarski, kako je Vojvodina bila mađarska, te dio Rumunije i Slovačke. Još otkako su ljevičari sišli sa vlasti, ova priča se ponavlja svakih nekoliko mjeseci, tako da Jobbik i ekipa imaju stalno materijala za potkusurivanje sa neistomišljenicima. Čak je i za vrijeme mađarskog predsjedavanja Evropskom unijom napravljen svojevrstan skandal, kada je ova zemlja predstavila kartu Velike Mađarske na velikom ćilimu, i to cijeloj Evropi, a ja se sjećam provedene studentske prakse u Budimpešti, kada sam radio za jednu kompaniju koja proizvodi geografske atlase i mape. Naime, čak i tada je najprodavanija mapa bila upravo – mapa Velike Mađarske. I što je najgore od svega, niko to u ovoj zemlji ne vidi kao problem, nego kao jednostavno dio svekolikog društvenog folklora. Naredne godine se održavaju izbori, a Szilvia Varró je pesimistična u pogledu bilo kakvog napretka. “Jobbik i društvo su već počeli hajku na Rome, tj. godinu dana unaprijed pričaju o ciganskom kriminalu. Oni pokušavaju uzeti ovaj problem pod svoje, praveći sve veće tenzije između Mađara i Roma, a vidimo u kojem pravcu sve te gluposti vode. Već smo imali slučajeve ubijanja Roma, ko zna kako će to sad završiti”.

Iako biti Rom u Mađarskoj nije baš najsretnija stvar, ima i pozitivnih priča vezanih za njih. Naime, uz podršku Otvorenog društva otvoren je restoran “Romani Platni”, gdje Romi kuhaju svoje specijalitete, a cilj projekta je razbijanje predrasuda o njima. Naravno, kako to uvijek biva kad je ukusna hrana u pitanju, ovaj projekat je uspio, i restoran je svake noći pun, te je potrebno rezervisati mjesto čak i nekoliko sedmica unaprijed. Cijena večere je oko 3.000 forinti, a sav prihod ide u fond za pomoć samim Romima. Tamo sam razgovarao sa koordinatoricom projekta, Krisztinom Nagy, koja mi je rekla kako ovaj projekat nije jedini, nego da organizacija radi i na druga dva projekta vezana za neformalnu edukaciju Roma. Na moje pitanje da li je ikad neko iz desničarskih stranaka posjetio restoran, njen odgovor je bio “ne”, ali je rekla kako “planiraju napraviti otvorenu debatu gdje će pozvati ljude različitih mišljenja, pa i njih”. “Jedva čekamo da vidimo Orbana u našem restoranu”, dodala je.

Romani Platni se nalazi u jednom od centralnih dijelova grada, u Tűzoltó ulici, blizu plave metro linije, ali mogu odmah reći kako kompletno naselje izgleda potpuno beznadežno. Zgrade imaju čudan vonj, te se vidi da ljudi u tom dijelu grada žive na donjoj granici siromaštva. Iako se radi o centru Budimpešte, ovo nije ništa novo, a nažalost, rijetko koja reportaža se bavi ovim stvarima, već svi uglavnom pričaju o barovima, restoranima i mjestima gdje su se dobro proveli, Vörösmartytéru, prvom metrou, lijepom plavom Dunavu, banjama i ostalim divnim budimpeštanskim stvarima.

A njih ima na desetine, čak i stotine. Ako dolazite ljeti u ovaj grad, ono što morate vidjeti je Margitsziget. To je riječno ostrvo na Dunavu, puno prelijepih parkova, terena za tenis ili fudbal, pa čak i plaža. Nakon provedenog ljeta 2008. godine u Budimpešti, gledanja Evropskog prvenstva u fudbalu i izlazaka svaku noć, mogu slobodno reći da možda bolje ljeto nisam ni imao, a svako ko u ovaj dio svijeta dođe, imaće sličnu predodžbu. Grad je pun stranaca, Mađari sve bolje govore engleski, cijene su veoma prihvatljive, a izbor veliki. Ako želite mađarsku muziku, možete je naći, ako želite rokerski klub, takođe ćete ga naći, a ono što je novo u posljednjih nekoliko godina su klubovi po centru napravljeni u cijelim zgradama. Jedan takav je upravo i Szimpla Kert, sigurno najpoznatije budimpeštansko mjesto za izlazak. U Szimpli tokom večeri uvijek možete naći sto, čak i ako bar izgleda pun, jer je jednostavno ogroman, a tokom dana se možete relaksirati buljeći u svoj laptop i radeći nešto korisno, uz mađarsku palinku, sendviče ili dobru kafu. Svoju nedjelju sam proveo u Szimpli, nakon što sam vidio da kiša neće prestati, a za doručak su mi ponudili hljeb namazan svinjskom mašću, sa puno svinjske džigerice, bijelim i crvenim lukom. Kulturno sam odbio, odglumio oduševljenje i uzeo sendvič sa sirom. Vjerovatno i da jedem svinjetinu, ovakvo nešto mi ne bi moglo u želudac. Drugo slično mjesto je pretvorena zubarska ordinacija u tehno klub. Na spratu možete mirno sjediti sa društvom, a u prizemlju plesati. Za one lošeg ukusa, tj. one koji vole ovakve zabave, preporučujem ovaj klub. Ako ništa, ideja je dobra.

Oni koji vole pabove ili taverne trebaju znati da je najbliža mađarska riječ za to Söröző. U Sörözu obično možete nešto pojesti, ali ne očekujte ništa previše, jer je mađarska kuhinja dosta drugačija od naše. Pored hrane, u Sörözu možete popiti dobru kafu, pivo, palinku i druge stvari, često možete igrati pikado ili bilijar, te ćaskati sa stalnim gostima (ukoliko znate mađarski ili njemački, jer tu obično zalaze starije generacije). U takvoj vrsti kafane možete očekivati različite cijene, od vrlo jeftinih na periferiji grada, do onih malo skupljih, ali uglavnom ih nema sa nenormalnim cijenama.

Cjelokupna atmosfera na budimpeštanskim ulicama ne obećava mnogo. Ova zemlja korača u budućnost na prilično nestabilnim osnovama, i samo je pitanje kada će doživjeti narodni puč zbog nezadovoljstva. I pored toga što grad živi 24 sata dnevno, ima mnogo nezadovoljnih, bijednih, jadnih i obespravljenih. Ako je tako u glavnom gradu, možemo samo zamisliti kako je u Miskolcu, Egeru, Segedinu, Györu i drugim malim mjestima. Dobra stvar za mađarsku mlađariju koja zna jezike je činjenica da mogu otići negdje drugo i nastaniti se u Engleskoj, Švedskoj, Holandiji… Loša stvar je što će, ako situacija uskoro ne bude bolja, svi otići. Po riječima Szilvie Varró, ogromna većina mladih Mađara želi napustiti zemlju. Zvuči poznato, ali je razlika u tome što oni to barem mogu, dok mladi u Bosni mogu samo sanjati o boljoj budućnosti. U Mađarskoj barem postoji jedna opcija da san postane stvarnost. U našoj zemlji, čini se da nema ni toga.

Reportaža je objavljena na sajtu http://www.cafebabel.com, u martu 2013. godine. Verziju na engleskom možete pročitati ovdje.