Iako sam u vrijeme Svjetskog prvenstva u Italiji imao samo sedam godina, itekako se sjećam cijelog prvenstva, poraza od Njemačke, pobjeda protiv Kolumbije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Španije, te nesretnih penala protiv Argentine i Hadžibegićevog odbranjenog penala. Danas kruži legenda kako se Jugoslavija ne bi raspala da smo postali prvaci svijeta te 1990. godine, iako je ta priča u potpunosti bez osnova, koliko god da lijepo zvuči.

Meni, a i mnogim drugim dječacima, idoli su bili Dragan Stojković Piksi, Dejan Savićević, Darko Pančev, Robert Prosinečki i drugi, a naravno, najpopularniji su bili oni koji su igrali za Zvezdu. Zvezda je tada bila šampion Evrope i svi smo navijali za njih u Kupu šampiona. Osim mog tate i još nekih ljudi koji su vidjeli šta se sprema. Te 1991. godine on je zamrzio Zvezdu više nego išta, a malo prije toga je prestao ići i na utakmice svog FK Sarajeva. Čak ga nije pogađalo ni to što ja navijam za Želju. Rekao mi je da je sve postalo politika, a mnogo godina kasnije ću shvatiti i zašto. Pored Zvezdinih igrača koji su skoro svi bili u i oko reprezentacije, ja sam već bio veliki navijač našeg Željezničara. Znao sam tadašnju postavu napamet, ne znajući ustvari koliko je to u tom trenutku nebitno.

Nažalost, ja nisam osjetio čari gostovanja po Skopju, Ljubljani, Zagrebu i drugim jugoslovenskim gradovima, kao što jeste moj tata, ali sam zato skakao po Ugljeviku, Sokocu, Lukavici, Banjaluci, Vrapčićima i drugim bh. gradovima, manjim i većim, prateći svog Želju. Tu i tamo potkralo bi se kakvo evropsko gostovanje, a posljednje koje pamtim bilo je u Liježu, kada sam imao priliku slikati se s Milomirom Odovićem i Slavoljubom Muslinom. Pored klupskog fudbala koji je, istini za volju, sve vrijeme bio na veoma niskom nivou, pratio sam i našu reprezentaciju, te preživljavao sve njene uspone i padove. Prva utakmica koju sam aktivno gledao je bila ona sa Italijom, kada smo u prijateljskom meču slavili sa 2:1. Sa svojih 13 godina bih inače prisustvao tom meču, međutim rodica Azra je baš taj dan našla da se udaje, tako da sam utakmicu gledao na teveu, tokom svadbe. Prva kojoj sam prisustvovao, i pritom pokis’o k’o miš, je bila ona sa Grčkom, kada su nam uspjeli utrpati jedan tipični grčki gol, a utakmicu smo izgubili sa 1:0 na Koševu. Otad, pa sve do oktobra 2013. godine, sam prisustvovao skoro svim domaćim i nekim gostujućim mečevima, ali nikad nisam uživo gledao našu pobjedu. Sve do utakmice u Kaunasu, ali o tome ćemo poslije.

Nakon toga sam nekako dobio osjećaj da nas prati maler još od tog meča. Grčku smo otad samo jednom uspjeli pobijediti, i to kada smo se kvalifikovali na jedno jedino Svjetsko prvenstvo. Sve ostale utakmice smo ili izgubili, ili odigrali neriješeno sa njima, iako su mnogo puta po imenima bili višestruko slabiji.

Uslijedile su nakon toga one smiješne kvalifikacije kada smo se prvi put počeli brukati. U dvije utakmice s Farskim Ostrvima, uspjeli smo pobijedili 1:0 i u gostima odigrati 2:2, a gubili smo redom od Škotske, Litvanije i Češke. Čak ni slabašnu Estoniju nismo uspjeli pobijediti kući. Faruk Hadžibegić je tada otišao sa mjesta selektora, a u isto vrijeme se Slovenija, iako iz posljednjeg šešira, uspjela kvalifikovati na Evropsko prvenstvo i odigrati onu čuvenu utakmicu protiv SR Jugoslavije, kada je završilo 3:3. Mi smo nažalost to prvenstvo gledali kod kuće, i navijali za i protiv komšija.

Naravno, kao i svaki put, i tada smo rekli “pa dobro, biće još šansi”. Međutim, takvi loši rezultati su skoro postajali pravilo. Igramo dobro, ali ne pobjeđujemo. Ako ne igramo dobro, onda gubimo od reprezentacija koje nemaju igrače kakve smo tada imali mi, a Bolić, Baljić, Barbarez, Hibić i ekipa su definitivno mogli mnogo više od postignutog. Sve to vrijeme vodili su nas razni šarlatani u Savezu, a ni treneri nisu bili Bog zna šta. Reprezentaciju je vodio onaj ko u tom trenutku nema bolji angažman, a taj trend će se nastaviti i godinama poslije. Kako je sve to izgledalo, oslikava i ova fotografija skinuta sa stranice Saveza, gdje jedna cijela tribina drži zastavu naopačke.

Prvi put smo ličili na ekipu

Igrali smo i nekakve turnire po Indiji i Maleziji, gdje smo čak i pobjeđivali, ali tamo gdje je bilo potrebno da pobijedimo, mi smo redovno gubili. Tako je bilo i sa kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. godine, u kojima smo osvojili bijednih osam bodova. U isto vrijeme, Slovenija se ponovo plasirala na svoje drugo veliko takmičenje. Mi smo ostali u četvrtom šeširu, u kojem ćemo završiti i naredne kvalifikacije, ali ovaj put samo jedan gol od prvog mjesta. Čuvena utakmica sa Danskom, kada je nastala pjesma “Hajmo Bosno”, završena je 1:1, a mi smo opet ostali bez velikog takmičenja, i pored dobre igre. Igra je po prvi put ličila na nešto, a tadašnji selektor, Blaž Slišković, napravio je koheziju u reprezentaciji kao nijedan njegov prethodnik. Sjećam se da sam čekao tri sata u redu kako bih dobio kartu za utakmicu s Danskom. Iako sam bio prvi u redu, morao sam doći u pet ujutru, dok se poslovnica Centrotransa otvarala u osam. Kupio sam šest karata za sebe i prijatelje iz Bugojna, a te karte su se mogle preprodati za najmanje 200-300 KM po komadu. Na kraju je ostao gorak okus poraza, a naša reprezentacija je opet zauzela mršavo četvrto mjesto. Tapkaroši su otad svoje cijene povećavali i sa svakim ciklusom zarađivali više.

Ponovo smo ostali u četvrtom šeširu i bili izvučeni da igramo s Belgijom, Španijom i Srbijom i Crnom Gorom. Svjetsko prvenstvo se činilo dalje nego ikad. Ipak, pod vođstvom Bake Sliškovića, i iz ove perspektive, uspjeli smo odigrati odlične kvalifikacije, ali za neke stvari jednostavno nije bilo sreće. Kada se sve sabere i oduzme, tabela je na kraju izgledala veoma nesretno po nas, jer se protiv nekih stvari nismo mogli boriti. Španjolci su nam dali izjednačujući gol na Mestalji u 96. minuti (a ne u stotoj, kako volimo reći), a SCG pobijedila u nenormalnoj atmosferi, gađajući nas topovskim udarima. Sa recimo samo po jednim golom više na te dvije utakmice, ili eventualno po jednim golom manje u našoj mreži, bili bismo možda i prvi u grupi u takvoj konkurenciji. Uspjeli smo iza sebe ostaviti Belgiju, što je svakako uspjeh više u odnosu na prethodni period. Tada nismo ni sanjali da će nam trebati još osam dugih godina do prvog i zasad jedinog takmičenja. I pored dobrih rezultata, ostali smo u prokletom četvrtom šeširu.

Naredne godine će obilježiti protesti protiv Fudbalskog saveza i konačan zatvor za tadašnjeg generalnog sekretara, Muniba Ušanovića. Cijela ekipa iz Saveza će konačno prestati ordinirati i otići će u zaborav, a javnost će uspjeti srušiti čak i model tri predsjednika Saveza. Uslijediće suspenzija na međunarodnom nivou, a kvalifikacijske utakmice koje ćemo igrati će biti jedne od najneposjećenijih ikad. Nakon što smo prvu domaću utakmicu izgubili od Mađarske, a to sam gledao na zeničkom sjeveru, nastavili smo gubiti utakmice, uz poneku dobru partiju. Većina igrača su odbili igrati za reprezentaciju jer su valjda shvatili da tako više ne ide. Jedini koji nije okrenuo leđa Savezu je Zvjezdan Misimović, čovjek koji je od juče u stručnom štabu reprezentacije. Sjećam se da je protiv Norveške na stadionu bilo prisutno 1.500 ljudi, a utakmicu smo naravno glatko izgubili. Čak nas je i Moldavija kod kuće pobijedila, a na kraju tih kvalifikacija su maske konačno pale. Jedino dobro što je iznjedrilo iz ovih kvalifikacija je Edin Džeko, čovjek koji će kasnije postati ikona reprezentacije i naš najvažniji igrač svih vremena.

Godine baraža

Nakon bruke u svjetskim okvirima formiran je Komitet za normalizaciju, na čijem je čelu bio Ivica Osim. Taj čovjek je svojim poznanstvima spasio bh. fudbal od konačnog kraha, i obezbijedio čak i igranje klubova u evropskim takmičenjima. To je vjerovatno jedini Željovac ikada koji je dobio aplauz na stadionu u Širokom Brijegu jer je direktno doprinio da i oni jedne od tih godina igraju evropske kupove. Kao što sam i ranije rekao, sistem s tročlanim predsjedništvom Saveza je konačno pao, a naša zemlja je dobila respektabilan Fudbalski savez koji će kasnije funkcionisati relativno uspješno.

Prvi uspjeh bio je drugo mjesto pod vođstvom svevremenskog Ćire Blaževića, ali smo nažalost bili preslabi za Portugal. Ista stvar će se ponoviti i u narednim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2012. godine, a tadašnji trener Safet Sušić će biti jedan od rijetkih koji će se uspjeti zadržati na toj poziciji i u narednom ciklusu. Prije tog baraža posebno mi je ostala u sjećanju pljačka u Parizu, kada je Emir Spahić napravio faul na 18 metara, a sudija dosudio penal za Francusku. Ipak, ostala mi je lijepa uspomena, a to je slika ispod.

Može se slobodno reći da su Ćiro i Pape u ove četiri stvorili sjajnu atmosferu i kult reprezentacije, a Pape je i pored toga napravio sjajan posao, konačno prošavši na Svjetsko prvenstvo. Tada smo dobili i nadimak “Zmajevi”, politički korektan za sve tri strane, tako da su stari naziv “Ljiljani”, svi eskpresno zaboravili. Zmajeve dugujemo komentatoru Marjanu Mijajloviću koji će kasnije nestati s lica zemlje. Ja sam tada po prvi put uživo gledao pobjedu naše reprezentacije, i to u Kaunasu, na posljednjoj utakmici kvalifikacija za SP 2014. Čak sam i snimio gol, i jedini imam snimak iza gola. Taj snimak su mi mnogi mediji poslije ukrali, ali iskreno nisam imao živaca da se tužakam.

Safet Sušić nije napravio Bog zna kakav posao na samom Svjetskom prvenstvu, ali treba biti realan i reći da je Nigerija u tom trenutku bila bolja ekipa od nas. Ostaje žal za propuštenom šansom da se napravi nešto veliko, a ta ekipa može slobodno biti nazvana zlatnom generacijom bh. fudbalera. U toj generaciji stasao je i Ognjen Vranješ, jedan od igrača koji je kasnije napravio nekoliko skandala, a sapunica sa njim se nastavila sve do jučerašnjeg dana, kada je najavljeno da će se vratiti u ekipu.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2016. godine smo bili u prvom šeširu (?!). Nažalost, nismo se uspjeli plasirati jer je još jedan baraž bio koban za nas. Magla na zeničkom stadionu nas je koštala plasmana, tako su barem tada pričali mediji, a prava istina je bila da je Irska igrala zrelije. Tako smo potrošili još dva selektora, najprije Sušića, a zatim i Baždarevića. Ono što je simptomatično je činjenica da smo uvijek u potrazi za selektorima licitirali s velikim imenima, a oni nisu htjeli doći kod nas. Spominjali su se redom Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Lotar Mateus, i drugi. Ovi naši su se uglavnom pravdali privatnim obavezama, Vaha je pričao kako ne želi nacionalni koncept u reprezentaciji, a prava istina je ustvari vjerovatno da ih se nije moglo platiti. Teško je vjerovati da nekome smeta nacionalni koncept, a ne smeta mu način na koji je Zdravko Mamić vodio Dinamo. Sve te tvrdnje su teško dokazive, ali da se moguće dogovoriti, pokazao je kasnije Robert Prosinečki, koji je doveo svoja dva pomoćnika, a uzeo dva koja je nametnuo Savez. Ova druga dvojica su trčkarali po treninzima i to je to, a Robi je pokušao prodati svoj koncept. I nije uspio.

Tih dana, možda dva mjeseca prije nego će Robija odabrati za selektora, napisao sam tekst sa “deset razloga zašto je Amar Osim bolji izbor”. Velika većina novinara je navijala za našeg čovjeka, ali nažalost, Savez je još jednom pokazao da u njemu sjede ljudi bez kičme, te su odabrali za selektora čovjeka bez ijednog ozbiljnog uspjeha na bilo kojoj klupi gdje je sjedio. Robi je bio sjajan igrač i sigurno je odličan čovjek, ali nažalost kasnije se pokazalo da njegova igra nema ni glavu, a ni rep, da nema nikakvog autoriteta u svlačionici, a očigledno ni znanja. Ipak, spletom čudnih okolnosti, još uvijek imamo šanse da se plasiramo na Evropsko prvenstvo, zbog toga što smo imali enormno mnogo sreće igrajući Ligu nacija. Ove godine ćemo to takmičenje započeti čak u grupi A, sa ostalih 15 najboljih evropskih ekipa, a baraž za prvenstvo igramo u martu. Kao kec na desetku, na klupu se konačno smilovao doći jedan stari stručnjak, i to u svojoj 72. godini, sedam godina nakon posljednjeg angažmana, a čak deset godina nakon posljednjeg ozbiljnog posla koji je imao u atinskom AEK-u.

Juče je tim povodom održana i presica gdje je Bajević zvučao i izgledao dosta neubjedljivo. Najavio je ponovno pozivanje pop zvijezde Ognjena Vranješa u reprezentaciju, uspio nagovoriti Senada Lulića da se vrati, a ono što je interesantno je činjenica da ga je sada bilo vrlo lako nagovoriti da preuzme ekipu. Nekako vjerujem da bi bilo još zainteresovanih kandidata, posebno uzimajući u obzir da igramo dvije utakmice kući, i to s osrednjim reprezentacijama, i da se nikad nije bilo lakše plasirati na neko veliko takmičenje.

I ovo je prvi put da vjerujem u ovu ekipu. Nikad dosad nisam vjerovao, pa čak ni u Kaunasu, oktobra 2013. godine. I tada sam mislio da će nam zabiti u 90. minuti i da ćemo onda ispasti u baražu od Portugala. Sad imam čvrst osjećaj da ćemo pobijediti naredne dvije utakmice, a jedini argument koji ću navesti za to je puka sreća. Nemam povjerenja ni u ekipu, ni u selektora, a najmanje u Savez. Ne zamjeram im više ništa jer su nas svih ovih godina naučili da ne očekujemo previše, ali iskreno vjerujem da će nam se zvijezde poklopiti i da ćemo nakon tri neuspješna baraža konačno uspjeti.

A onda ćemo na prvenstvu vjerovatno doživjeti potop, ali to u ovom trenutku nije ni važno.