Beskičmenjačka politika Bosne i Hercegovine

Beskičmenjaci (Invertebrata ili Avertebrata) su životinje bez unutrašnjeg skeleta ili kičmenice. Pripada im veliki broj vrsta i oko 97% svih životinja na našoj planeti čine upravo beskičmenjaci. U okviru ove grupe životinja, najbrojniji su zglavkari koji obuhvataju oko 70% svih poznatih vrsta životinja. Najveći broj vrsta među zglavkarima su insekti, koji su dominantne životinje na planeti Zemlji, kako po broju vrsta tako i po brojnosti samih populacija. Osim insekata, oko polovina beskičmenjaka živi u moru. Na ovu wikipedijsku definiciju možemo dodati da se beskičmenjaci izvijaju po potrebi, jer kako rekosmo, nemaju skeleta, nego se prilagođavaju «kako vjetar puhne». Neki od njih mijenjaju oblike u zavisnosti od situacija, baš onako kako to bh. predstavnici rade već petsto godina, kao da nemaju nikakvo pravo glasa, kao da ne smiju odlučivati o svojoj đedovini, u koju se tako snažno zaklinju. Primjera je mnogo, od austrougarskog upravljanja dok se naši dogovaraju u vozu, do današnjih dana, kada nam vedre i oblače Amerika i EU, te ponekad Rusija. Ispod ću navesti nekoliko najnovijih situacija, koje spadaju među najpoznatije široj javnosti.

Slovenski graničari će nas pustiti u državu ukoliko imamo najmanje 70€ da potrošimo za jedan dan boravka u toj lijepoj, dragoj i nadasve prijateljskoj zemlji. Hrvatski graničari su nekad davno tražili i više, iako nigdje u hrvatskom zakonu to nije bilo definisano. Vraćali su kako su koga htjeli, procjenjivali ljude, oduzimali namirnice i radili šta im je ćejf. U većini zemalja postoji odredba u zakonu prema kojoj vas graničar može vratiti nazad, bez ikakvog opravdanja. Zbog toga nas putovanja po Evropskoj Uniji teoretski mogu stajati i više, nego prije ukidanja viza. Pored Slovenije, ako se npr. zaputite automobilom u Njemačku, morate računati na stotinjak eura za putarine i tunelarine, i eventualno koju kaznu u već spomenutoj, nekadašnjoj najsjevernijoj jugoslovenskoj republici.

I prije nego su nam Italija i Mađarska uvele vize, Slovenija je od naših građana tražila ovu naljepnicu u pasošu, pa tako ako ste putovali u Italiju, za samo petnaestak minuta boravka u Sloveniji, bila vam je potrebna viza. Svi znamo kako je tekao proces njihovog izdavanja i kojim su maltretiranjima bili podređeni naši građani, a ništa im bolje nije bilo i kad bi ušli u ovu zemlju. Brojna iskustva naših ljudi govore da slovenska policija uvijek traži razlog za kažnjavanje, te ga obično i nađe, a dokumente ne možete dobiti nazad, dok ne platite kaznu, koja nije nimalo simbolična. Tako je i danas; umjesto da dobijete zabranu ulaska u Schengen zonu, Slovenci će vam naplatiti novčanu kaznu, ako napravite neki problem u toj zemlji. Udaranje po džepu im najbolje ide od ruke, ali ko nam je kriv pa to dopuštamo, te ne uzvraćamo istim mjerama.

Slovenija je jedna od zemalja koja ima najveći izvoz prema BiH, a koji nije ni blizu pokriven izvozom iz naše zemlje. Slovenske firme posjeduju osiguranja, banke, investicione fondove, tržne centre i druge fabrike novca, a naši ljudi im vrlo lijepo dopuštaju da na nama zarađuju. Od nas kupuju drvo, pa nam prodaju namještaj, ovdje takođe pazare so, a onda nam je upakuju i prodaju po deset puta višoj cijeni. Neoliberalno tržište im je to omogućilo, a naši političari izglasali. Međutim, ukoliko bi neko želio otvoriti strani tržni centar u Sloveniji, potrebno je da u njemu ima najmanje 75% slovenskih proizvoda. Ukoliko nije tako, kazne su drakonske i često neizdržive, a inspekcija prestroga. Sve što Slovenija kao država radi je poštivanje zakona i ništa drugo. Nama niko nije kriv što mi to ne znamo i ne želimo. Iako ova zemlja ekonomski više zavisi od BiH, nego BiH od njih, naša zemlja nikad nije uradila ništa da se materijalno okoristi, od viza, preko uvoza i izvoza, do saobraćajnih kazni koje bi se mogle redovnije naplaćivati. Umjesto toga, Slovenija će uživati sve blagodati Bosne i Hercegovine, a zauzvrat neće pružiti ništa. Čak će neke naše građane i njihovu drugu generaciju, nazvati «izbrisanima», kako govori roman «Čefuri napolje», autora Gorana Vojnovića. Oko 18.000 naših ljudi, sudeći po ovom djelu, nema nikakve dokumente u Sloveniji, a da se o ovome uopšte i ne priča. Ti ljudi uopšte ne postoje i pitanje je da li će ikad postojati. Vjeruje se da je njihov broj smanjen, zahvaljujući povratku u BiH, ovog, uglavnom neukog stanovništva.

Vize su ukinute tek petnaest godina nakon rata. Hrvatska je takođe imala rat, mito, korupciju i druge probleme s kojima se naša zemlja suočavala. Međutim, Hrvatska je tek prije godinu dana uvela biometrijske pasoše, jer im vize nikad nisu ni trebale. Hrvati su mogli putovati po Evropi mnogo prije nas, a od svih evropskih zemalja, jedino su još Turska i neke bivše sovjetske zemlje ostale s viznim režimom. Zbog toga, ista ta Turska, ima vizni režim i prema svim građanima EU, a naplata se vrši na granici, i iznosi simboličnih 15 €. Godišnje u Bosnu i Hercegovinu uđe desetine hiljada turista, a ovo je jedan od načina koji nikog ne bi odbio da dođe u našu zemlju. Međutim, mi nemamo države. Srbija je takođe tražila vize građanima EU i SAD-a, a vrlo često ih nisu ni izdavali, baš onako kako su to njima (a i nama) radile ambasade nekih zemalja EU, bez objašnjenja i sa mnogo poniženja. Zbog toga Srbija (ranije SCG) nikad nije trpila posljedice, nego je, naprotiv, ispred Bosne i Hercegovine u pridruživanju Evropskoj Uniji, šta god to značilo.

Srbija takođe neće trpiti posljedice (ne)odlaska na dodjelu Nobelove nagrade za mir. Jednom u nekoliko rijetkih slučajeva, ova zemlja je odlučila gledati svoj interes, a «proevropski» pokreti su odmah osudili ovaj čin, ne pitajući se da li je možda Kina zaista veći interes Srbije, u odnosu na EU. Pritom taj isti Nobelov komitet već godinama zloupotrebljava ovu nagradu i nominira ljude poput Georgea Busha, iako je ovaj odgovoran za smrt miliona ljudi. Sada je Nobelovu nagradu dobio Kinez koji je rušio kineski sistem i koji je zbog toga u zatvoru (pretpostavimo da ne sumnjamo u kineski pravosudni sistem) i, zaboga, treba ga podržati.

Cijela BiH je čula za slučaj Imada Al – Husseina, zvanog Abu Hamza. Sirijac koji je trenutno u imigracionom centru nikad dosad nije osuđen ni za jedno kazneno djelo, niti mu je dokazana ikakva krivica. Međutim, američke vlasti su izvršile pritisak na bh. pravosuđe i zbog toga ovaj čovjek nevin boravi u jednoj vrsti zatvora, bez ikakvih prava, iako je došao prije rata u BiH, te legalno stekao državljanstvo. Ista se stvar desila sa tzv. alžirskom grupom, odnosno nekoliko Alžiraca koji su na pravdi Boga dospjeli u Guantanamo i tamo preživjeli ko zna kakve torture. Tadašnja Alijansa za promjene ih je poslala bez riječi Amerikancima, a današnja vlast ih ne želi nazad, iako su to i naši državljani. Jedna od supruga ovih ljudi, Nađa Dizdarević, je nekoliko puta štrajkovala glađu, i zauzimala se za prava ovih nevinih ljudi. Međutim, pozitivnih rezultata po njih nikad nije bilo.

Međunarodni monetarni fond je institucija koja najviše Bosnu i Hercegovinu zavija u crno, i to voljom domaćih političara. Uzimanje kredita sa nenormalnim kamatama je samo privremeno rješenje, a nikako nešto dugoročno, to svakome može biti jasno, pogotovo kada Ministarstvo finansija podijeli penzije od tih para, a pritom ne multiplicira novac ni na koji način. MMF se sluša kao da je to jedini zakon, a sada je izglasan i zakon koji od 1. januara praktično onemogućava da ijedna bh. firma radi poslove na gradnji koridorca 5C, jer naše firme ne mogu napraviti garancije kao što mogu strane. Aferim entitetskim i državnim vladama, zabili smo si autogol.

Iran je tokom posljednjeg bosanskog rata poslao tadašnjim bh. vlastima pomoć u iznosu od milijarde i po dolara. Barem tako tvrdi iranska administracija. Kao protuuslugu, Haris Silajdžić je, koji se kune u dobre veze na istoku i zapadu, glasao za uvođenje sankcija ovoj zemlji. Bosna i Hercegovina je kao nestalna članica Vijeća sigurnosti svojim glasom doprinijela slici da 12 zemalja podupre sankcije Iranu, dok su Turska i Brazil bili protiv, a Libanon suzdržan. Wikileaks donosi još jednu priču o našem proslavljenom stručnjaku za ukidanje entiteta, elektroenergetiku, građansku državu i sve ostale stvari koje nije uspio napraviti. Naime, tokom sastanka sa turskim predstavnicima, od Harisa Silajdžića je zatraženo da ne koristi više riječ «genocid», da bi Srbija kasnije donijela rezoluciju bez ove riječi u samom tekstu. Haris Silajdžić je prećutno na to pristao, a kasnije izgubio izbore.

U novoj knjizi Munira Alibabića, bivšeg obavještajca i nekadašnjeg saradnika Carle del Ponte, u jednom se poglavlju kaže kako je Bosna uvijek bila središte interesa velikih sila. Na Bosni su se razračunavali Rusija i Amerika, a danas Evropska Unija i neke druge zemlje. Naša zemlja je bila žrtva, a u isto vrijeme vodila bezličnu politiku. Takva politika nam nikad nije pomogla, čak ni da nas neko u međunarodnim odnosima uopšte ozbiljno shvati, a kamoli da postignemo neki viši cilj. Ulizivali smo se kome smo stigli, od Turske, Evropske Unije, Amerike, Rusije, Vatikana, itd., kako je ko procijenio da mu je potrebno. Nikad nismo štitili svoje, još od doba Turske, preko Jugoslavije, kada je naš predstavnik, Đuro Pucar, zamijenio Herceg – Novi za Čajniče, pa sve do danas, kada nam stranci diktiraju sve i svašta. Iako Milorad Dodik to radi iz drugih interesa, u jednom je u pravu: oni ovdje zarađuju i bogate se, prodavajući nam priču o evropskim integracijama. Šta te evropske integracije zapravo znače, niko u ovoj zemlji tačno ne zna. Ne znaju ni obični građani, a ni političari. Nekad se na to «evropske» doda i «atlantske», pa se napravi riječ «evroatlantske», što bi valjda bila oznaka ulaska u NATO. Nakon što se pridružimo NATO-u, imaćemo trajni mir i nećemo više mijenjati granice, ali će naši ljudi ratovati za američke i evropske kompanije, po Iraku, Afganistanu, a sutra i Iranu. Istom onom Iranu koji je spiskao milijardu i po dolara u BiH. Nekad su te ljude zvali janjičarima, a danas su oni profesionalna vojska Bosne i Hercegovine.

Beskičmenjačka politika će sigurno i u narednim decenijama ostati naša specifična boljka. Vjerovatno se nikad nećemo osloboditi stranih sila, domaćih izdajnika i lobista, te neprijateljstva unutar samog našeg jezgra. Ako ikad shvatimo da smo sami sebi, odnosno jedni drugima najpreči, možda i bude nade u ovu zemlju. Sve dok su naše trajne čežnje Srbija, Hrvatska i Turska, a ponekad i neke dalje zemlje, napretka nam nema.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s