«LGBT populacija u Bosni i Hercegovini je diskriminisana». To je tvrdnja koju možemo čuti svakodnevno od raznih pripadnika ove grupe ili boraca za ljudska prava. «Ova grupa treba biti diskriminisana». To je tvrdnja koja je skoro svim ostalim u mislima, ali se ona prećutno sprovodi u djelo. Ovaj tekst neće mnogo toga promijeniti, ali ako barem jednu osobu ubijedi da ne bude nasilna prema ljudima koji ničim nisu zaslužili ovakav odnos, to će biti uspjeh.

Zajednice ljudi koji pripadaju manjinskim seksualnim sklonostima u našoj zemlji nemaju nikakvu podršku društva. Iako na papiru ovi ljudi imaju institucionalno zagarantovana prava, u praksi to baš i nije slučaj, te mnogi od njih kriju svoju seksualnu orijentaciju, od trenutka kada je spoznaju, pa sve do smrti. Nerijetko ovi ljudi imaju i porodice u heteroseksualnom obliku, te žive svoje živote, patrijarhalno uobičajene balkanskim standardima. Još prije pedeset godina se pričalo su neki pjevači sevdaha bili prvi sarajevski homoseksualci, a i danas je homoseksualnost aktuelna i nepresušna tema. Mnogi drugi nisu ni mogli doći do izražaja, nego su bivali pretučeni, diskriminisani, izbačeni iz društva itd. Tradicija ovih prostora nalaže da svi trebamo biti nasilni prema ovim ljudima, jer se kroz decenije provlači teza kako «biti gej nije okej» i kako ljudi sa svim drugačijim sklonostima od onih što priznaje većina, trebaju i moraju biti predmet šprdnje ili čak i nasilja. Iako se za prava ovih ljudi uglavnom bore tzv. ljevičarski pokreti, isti oni koji Jugoslaviju vide kao zajednicu naroda bez mržnje i prezira, bitno je napomenuti da je homoseksualizam u Jugoslaviji bio krivično djelo.

Bez da objašnjavamo istoriju i značenje svih ovih termina, jer ih je lako potražiti na internetu, pokušaćemo ilustrovati stanje ovih zajednica kroz nekoliko primjera i izjava.

Novinarka Masha Durkalić, inače aktivistica za prava LGBTIQ/queer populacije, kaže kako je «queer populacija u BiH trenutno u situaciji da se u ovoj zemlji treba boriti za osnovna prava, što se pokazalo nakon prvog Queer Sarajevo Festivala, održanog 2008. godine. Queer populacija nema osnovno pravo da bude slobodna bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, što znači da nema pravo na slobodan život koji se podrazumijeva za svako ljudsko biće. Queer ljudi su ugnjetavani, maltretirani, diskriminirani, žive u potpunoj anonimnosti, suočavaju se sa mnoštvom problema u svojoj okolini, sa roditeljima, prijateljima, poslodavcima, čak i ako nisu deklarirani, što je često slučaj, jer otvoreno ispoljavanje queer seksualnog identiteta momentalno rezultira stigmom, pa čak i okrutnim nasiljem. U BiH ne postoji nijedna organizacija koja se bavi zagovaranjem prava ovih osoba, ne postoji niko u državi ko bi ih mogao zaštititi od nepravde, i sve ono što je ustvari zagarantirano heteroseksualnim građanima ove zemlje, što ne bi trebao biti prioritet u osiguravanju ljudskih prava, nije rezervirano za queer ljude. Najbolji primjer za to je održavanje pomenutog festivala, i činjenica da se nakon toga u BiH nije desio niti jedan jedini događaj s queer predznakom, zbog čega je populacija potpuno nevidljiva i ne potražuje ostvarivanje svojih prava, jer faktički, u ovoj zemlji ne postoje mehanizmi zahvaljujući kojima se ona mogu ostvariti».

I queer ljudi su ljudi

Masha ima i prijedloge kako zaštititi osnovna ljudska prava ovih naših sugrađana. Poštivanje prava queer osoba, kao i svih drugih osoba, trebalo bi ležati u poštivanju osnovnih dokumenata o ljudskim pravima – dakle, njima treba biti pruženo sve što je pruženo i svakom drugom ljudskom biću. «Deklarativno je to tako, međutim, u BiH se svakodnevno suočavamo sa kršenjem ljudskih prava na svim nivoima, pa naravno i na ovom. Da bi se postiglo ostvarivanje queer ljudskih prava prvenstveno je potrebna organizacija nevladinog tipa koja bi se bavila zagovaranjem queer ljudskih prava i organiziranjem različitih dešavanja koja bi promovirala queer kulturu i umjetnost. Potom bi isto tako bilo potrebno i razumijevanje samih vlasti ove zemlje. Međutim, u državnim institucijama zaduženim za ovu oblast niko nije iskazao ni minimalnu zainteresiranost da se ikada pozabavi ovom temom, iako je poštivanje queer ljudskih prava nešto što će BiH morati “uvesti” u svoje društvo ako se želi pridružiti Evropskoj Uniji i biti smatrana ozbiljnom državom. Nivo aktivizma je na veoma niskom nivou, opet zbog straha od nasilja, dok je nivo razumijevanja zvaničnika zabrinjavajući u smislu ignorancije ovog pitanja. Queer ljudi su ljudi, kao i svi drugi. I njima treba slobodan život bez straha, ugnjetavanja, nasilja i maltretiranja. I oni zaslužuju normalan posao i dom. I njima je potrebno da ih okolina ne diskriminira i ne maltretira i da gradom mogu proći držeći se za ruke s osobom koju vole. Nažalost, u našem društvu to nije moguće. Kako bi bilo moguće, potrebno je da sama queer populacija izađe iz anonimnosti, oslobodi se straha i počne se boriti za svoja prava. Tek tada će izvršavanjem pritiska na vladine institucije i zagovaranjem ovih ljudskih prava, te mogućnosti njihove implementacije, biti moguće govoriti o queer ljudskim pravima u BiH». Iako je sam izlazak iz anonimnosti queer osoba vrlo hrabar potez, po Mashinim riječima je jasno da je ovo vrlo komplikovan put, koji u ovom momentu ne izgleda tako blistavo. Međutim, ona ističe kako se situacija može promijeniti ukoliko bude dovoljno hrabrih ljudi koji će vršiti pritisak na institucije i zahtijevati za queer ljude sve ono što zaslužuju, kao i ostatak građana. «Pri tome nije bitno ko je queer, a ko nije. Bitno je da je svako od nas čovjek i da samim tim ima pravo da bude slobodan».

Kako biti drugačiji i ne biti kažnjen?

S druge strane, profesorica psihologije na Pedagoškom fakultetu, dr. Jasna Bajraktarević, ističe da se na ovim prostorima svaka, pa i seksualna različitost teško prihvata. «Iako se na Balkanu heretički pristupa životu, ovde se radi o nečem drugom. Osnovni odnos koji je nama sada stavljen na zadatak je jedan ispit, i to je tako sa svim narodima na ovim prosotrima, gde pitanje glasi ovako: može li ovde manjina da misli drugačije, a da pritom ne dobije metak ili toljagu u glavu? Mi još uvek prema manjinama, u bilo kom konceptu, imamo taj odnos, da mora da bude na bilo koji način izopštena iz društva. Međunarodne faktore, odnosno ljude koji dolaze iz sredina gde su navikli da imaju slobodu izbora zanima jedna stvar: ako čovek koji želi da uloži u ovu zemlju, a različit je od opšte prihvaćenih stavova, dođe ovde, da li će iz nje izaći? Vidimo ovo što se događa u susednim državama, tzv. parade ponosa i sl., ljudi jednostavno imaju otpor prema tome, misleći da, prihvatajući to, sami sebe deklarišu ili kao pobornika, ili kao nekog ko to prihvata. Ne radi se o tome. Radi se samo o ljudskoj slobodi da neko bude različit i da zato ne bude kažnjen.»

I zaista, razmišljajući o profesoricinoj izjavi, možemo zaključiti kako se ovo društvo vrlo lako odriče svojih queer sugrađana. Iako su ovi ljudi često veoma uspješni u svom poslu, što dokazuje i ogroman broj deklarisanih homoseksualaca u šou biznisu, mi ih guramo od sebe i ne želimo ih kao dio zajednice. Prije otprilike godinu dana, na portalu Radija Sarajevo je izašao tekst o tome, gdje autor, Zoran Ivančić, govori o pragmatičnosti gay friendly okruženja i direktne finansijske koristi od toga. Napominje kako su to obično ljudi bez djece, vrlo uspješni, karijeristi, te kako su spremni na sebe potrošiti ogromne novce. Fabrike koje su propale u Bosni i Hercegovini, savjetuje da počnu praviti proizvode koji će ovi ljudi kupovati, te će time potrošiti velike pare u tim propalim tvornicama. Na kraju dodaje kako slika ne može biti potpuna bez prava svih queer osoba bez obzira na stepen umjetničke nadarenosti, a i mnogi strejt kreativci mogu posvjedočiti da im često najbolja i najhrabrija rješenja i ideje ne budu realizovani zbog banalnog nerazumijevanja. Uz koordinisanu akciju države, civilnog društva, privrednika i međunarodnih organizacija, Bosnu i Hercegovinu bi se moralo učiniti queer friendly zemljom, omogućiti našim ljudima da se prilagode i privući još queer osoba iz zemalja regije. Po autorovom mišljenju, ovi ljudi nam itekako nedostaju.

Navijači sprečavaju «devijacije»

Najveći protivnici ovim skupinama su fudbalski navijači i religijske zajednice. Kada dijete pošaljemo u školu, pored niza kontradiktornosti koje će ono naučiti, npr. u petom razredu, kao što je nastanak svijeta i razlika u učenju iz vjeronauke i biologije, naše dijete će biti zbunjeno i količinom mržnje prema ovoj populaciji. Vjeroučitelj bi, po defaultu, mogao spomenuti kaznu koju npr. šerijat propisuje za homoseksualne osobe (kamenovanje do smrti, op. a.), a nastavnik biologije bi kazao kako to nije bolest u zadnjih nekoliko decenija. Razgovarali smo sa predstavnicima obje navijačke skupine iz Sarajeva i njihov zajednički stav je kako se «fizički treba suprotstaviti svim devijacijama te vrste» i kako su «spremni se tući za odbranu morala». Sličan stav su imali i pripadnici selefijskog pokreta, u narodu nazvani vehabije, tokom prvog Sarajevo Queer Festivala, pa su u društvu s lokalnim siledžijama, tukli ljude po Sarajevu dok se festival održavao. Najčudnija stvar u svemu je da se navijačke skupine u ovome slažu, dok ni o jednom drugom pitanju ne mogu naći zajednički jezik. Jedina navijačka skupina na Balkanu koja je otvoreno podržala aktivnosti queer ljudi su navijači NK Zagreba, kojih ima samo nekoliko desetina, a odgovor drugih skupina iz Hrvatske je glasio «liječite se». Takođe, još prije nekoliko godina, dvije neprijateljske navijačke grupe, koje su čak i ubijale jedni druge, Delije i Grobari, su zajednički tukli homoseksualce na jednom od njihovih skupova u Beogradu. Jedina politička partija u Bosni i Hercegovini koja se javno zauzela za prava ovih ljudi je Naša stranka, ali njen rezultat je na izborima nakon toga, bio više nego porazan. Iako su čelnici stranke tvrdili kako je ovo pametan potez, jer po statistikama, «između 5 i 10 odsto ljudi ima homoseksualne sklonosti», oni su dobili mnogo manje glasova na posljednjim izborima, nego što iznosi čak i sama ova cifra. Biće da su queer ljudi ipak glasali za «patrijarhalne i tradicionalne vrijednosti», koje propagiraju nacionalisti i kvazi socijaldemokrati već dvadeset posljednjih godina.

Šta ako queer osoba ne želi biti queer?

Kontaktirali smo i same pripadnike LGBT populacije. Očekivano, niko nije htio javno govoriti o ovome, iako su neki od njih javno deklarisani i ne kriju svoju seksualnu orijentaciju. Najzanimljiviji od svih je bio Ahmed (pravo ime i prezime poznato redakciji), koji je nakon nekoliko neuspješnih veza, odlučio da se, po njegovim riječima, «vrati na pravi put». «Posjetio sam Sulejmana Bugarija, koji je jedan od najpoznatijih hafiza na Balkanu. Znao sam da ovo što radim nije u redu i da ću gorjeti u džehennemu (pakao, op. a.) ako nastavim. Imao sam desetine veza, kratkih i dugih, burnih i mirnih, bilo je pravih ljubavi, ali i onih koji su me nasamarili. Nerijetko sam i ja varao i bio loš, ali kasnije mi se sve odbijalo od glavu. Sredina me svakako nikad nije prihvatala, živio sam u starogradskoj sarajevskoj mahali i svi su pretpostavljali da sam gej. Često su me šamarali, maltretirali i dobacivali mi. Izbjegavao sam javni prevoz, jer nisam mogao da trpim sve te uvrede. A onda mi je jednog dana u snu došlo da sam ipak vjernik i da to dvoje ne ide zajedno. Otišao sam kod hafiza i povjerio mu se. Nakon višemjesečnog druženja s njim, danas imam ženu i sretan sam, a očekujem i dijete. Ipak me ponekad muškarci privuku, ali ću, ako Bog da, natjerati sebe da to ne bude tako». Tako je kratku ispovijest ispričao Ahmed, nadajući se da će od geja postati heteroseksualac i da će biti sretan. Ostali koji su se povjerili za ovu priču nisu imali mnogo toga novog za ponuditi, osim činjenice da su neki od njih ljudi koje svakodnevno srećemo u javnom životu. Ne želeći im otkriti ime, svi oni su vrlo omiljeni i popularni, a vjerovatno kad bi ljudi saznali o kojim se seksualnim profilima radi, ekspresno bi promijenili mišljenje o njima.

Moralisti protiv svih

Profesorica Bajraktarević je u razgovoru takođe istakla da su najveći protivnici seksualnih različitosti upravo oni koji se najviše plaše za svoju orijentaciju. Na Balkanu su to, na prvi pogled, veliki vjernici, moralisti i ostali koji homoseksualizam smatraju bolešću. Iako sami tvrde da je to bolest, isti ti ljudi pristaju da tuku nekoga ko je, po njihovom mišljenju, bolestan. Rambo Amadeus je jedne prilike izjavio kako je «najlakše iživljavati se na najslabijim», i to je uporedio sa nasiljem prema ljudima manjinske seksualne sklonosti. A da li su oni baš najslabiji, pokušali smo uporediti kroz razne druge primjere. Konkretno, ne postoji nijedna zakonska osnova prema kojoj bi prava ovih ljudi mogla biti ugrožena naspram prava ostalih. Radna, kulturna, socijalna, ekonomska i svaka druga prava su njima zagarantovana Zakonom o zabrani diskriminacije, koji je jedan u setu zakona donesen prije ukidanja viza bh. građanima. Brakovi nisu dozvoljeni, jer po porodičnom zakonu, «brak je institucija između muškarca i žene», dok za usvajanje djece, i mnogi heteroseksualni parovi ne ispunjavaju uslove, a teoretski je moguće da samac, pa samim tim i gej ili lezbejka, dobije dijete na usvajanje. Prije toga je potrebno ispuniti ogroman niz uslova. Ipak, mora se reći da o pravima LGBT zajednica mnogi pričaju i dižu se razne bure, te da se nakon bilo kojeg teksta otvori debata je li u redu biti queer, odnosno kome to smeta ili ne smeta, dok se o samom nasilju mnogo manje govori. U Beogradu se pravi preko milion eura štete da bi se pokušala spriječiti Parada ponosa, u Zagrebu se konstantno govori u pravima queer ljudi, desničarski mediji po pravilu huškaju narod protiv njih, a ljevičarski ih brane. Ovo je vječna tema, ali samim tim, to i dokazuje da ovi ljudi nisu baš bespomoćni kakvim se predstavljaju. Ogroman lobi koji oni posjeduju njima i omogućava da se institucionalno i vaninstitucionalno bore za svoja prava. A da li su im prava ugroženija od recimo prava djece, ratnih vojnih invalida, nezaposlenih, žrtava mobbinga ili nasilja u porodici, prepustićemo samim čitaocima da zaključe. Ko želi brak, može uvijek otići u Njemačku i legalno se vjenčati, kao što su to, po tvrdnjama portala T-portal, nedavno uradili Nijemac Hannes Richter i Bosanac Mirza Beširović, usred Berlina, prijestolnice čiji gradonačelnik je upravo i sâm gej. Kod nas, sve dok vjerske zajednice imaju upliva u državne vlasti, i dok se ne sprovede potpuna sekularizacija, teško je očekivati da queer osobe budu na jednakim društvenim položajima sa ostalim, a to se vjerovatno nikad neće desiti. Ako želimo postati ozbiljna država, moraćemo makar na papiru zaštititi prava svih naših građana, a o prioritetima ćemo neki drugi put. Nasilje prema ženama, djeci, pa onda i queer osobama će, nažalost, još dugo biti naša realnost.

Tekst je trebalo da bude objavljen na portalu Buka, ali su ga odbili objaviti. Kasnije je objavljen na sajtu E-balkan.net, u januaru 2011. godine.