Prvog dana posljednjeg Bajrama u Sarajevu jedan od autora ovog teksta je prisustvovao veoma čudnoj diskusiji dvojice ljudi osrednjih godina. Jedan od njih ima dugu kosu i još dužu bradu, te prodaje šećernu vunu ispred sarajevske Tržnice, a drugi je ćelav i švercuje piratske diskove na istom mjestu. Nakon Bajram namaza, ćelavi čovjek je prišao ovom s bradom i čestitao mu Bajram, a dobio je odgovor kako je njemu (bradatom) Bajram sutra?! Sutra je Bajram ustvari bio u Saudijskoj Arabiji. Ćelavi je nakon toga počeo psovati i svađati se s njim, a kako je završilo, nije mi poznato.

Ljude poput prodavača šećerne vune naše građanstvo označava zajedničkim imenom «vehabije». Politički korektan naziv u posljednje vrijeme je «pripadnici selefijskog pokreta», a svi naši sagovornici su tvrdili kako im ovaj naziv takođe ne priliči, nego su oni ustvari samo sljedbenici Muhameda A. S., i kao takvi ne žele da se svrstavaju u bilo koju društvenu grupu. Za sebe kažu da su jednostavno muslimani, i da se između njih i ostalih muslimana ne treba praviti razlika. Takvu smo tvrdnju dobili od prodavača vune, od drugog momka s bradom koji prodaje nakit, i od Nudžejme Softić, kćerke jednog od najpoznatijih «vehabija» u Bosni i Hercegovini. U tekstu ćemo koristiti navodnike jer pripadnici ove društvene grupe jednostavno ne misle da ih se tako treba oslovljavati.

Momak po imenu Ahmed prodaje nakit na sarajevskom Gajevom trgu. U čestom je kontaktu sa ženskim svijetom i ne zazire pogledom od djevojaka, što neki od pripadnika ove grupe ponekad rade. To objašnjava prirodom svog posla i «nepohotnim namjerama», odnosno kaže kako nema bludne namjere kada komunicira s djevojkama, pa stoga i ne vidi problem čak ni u rukovanju ili kafi sa starim prijateljicama. Ahmed i njegova supruga koja radi kao nastavnica biologije izdržavaju čak petoro djece, a on se nada legalizaciji svog biznisa, jer kako kaže, «kazni ima preko glave, a prodaje samo svoj ručni rad». Jednog dana sanja o prodavnici gdje će on i njegova supruga izlagati sve svoje umjetnine i radove. Ovoj priči se nazire sretan kraj, čim Ahmed dobije dozvolu za rad i kiosk koji je zamislio da sagradi već početkom proljeća.

Prijetnja po nacionalnu sigurnost

Ali nemaju sve priče ovako sretan kraj. Nudžejma Softić je kćerka Imada Al – Husina, poznatijeg kao Abu Hamza. Nadimak Abu Hamza je vrlo čest, jer je to arapski običaj da se čovjek zove po najstarijem sinu, što bukvalno prevedeno znači «Hamzin otac». Zbog toga je Al – Husin nerijetko znao biti pomiješan sa drugim ljudima koji imaju isti nadimak, ali i s onima koji imaju kriminalnu prošlost. Sam Al – Husin nije imao problema sa zakonom u Bosni i Hercegovini, ali je danas označen prijetnjom po nacionalnu sigurnost. Kako i zašto se to desilo, Nudžejma objašnjava jednim veoma dugim esejom koji nam je poslala, a iz kojeg ćemo izvaditi najvažnije detalje. Al – Husin je na naše prostore došao 1983. godine, zbog studija medicine u Beogradu. Potom se prebacio na studij u Rijeku, a u BiH je stigao 1992. godine, da bi se prijavio u odred Armije BiH, El Mudžahid. Nedugo nakon toga je upoznao Nudžejminu majku, koja je tada bila udovica sa troje male djece, a nakon što su se vjenčali, dobili su još dvoje. Prvi put mu je državljanstvo oduzeto 2001. godine, a nakon žalbe mu je vraćeno. Razlog tome je bio taj što je Al – Husin dva puta dobio bh. državljanstvo, što se kasnije pokazalo netačnim. Nakon 2007. godine, kad je ponovo pokrenut proces oduzimanja bh. pasoša, počinju pravi problemi za ovog (nesuđenog) bh. građanina. Pored nekoliko sudskih postupaka, nikada nije dokazano da je Al – Husin zaista prijetnja po nacionalnu sigurnost, niti je ikada za bilo šta osuđivan. Srećom po njega i njegovu porodicu, Evropski sud za ljudska prava će najvjerovatnije preuzeti slučaj, jer Sud BiH ne rješava ništa u razumnom roku, radi čega će Bosna i Hercegovina vjerovatno trpiti posljedice, nakon što slučaj bude završen i nakon što Al – Husin tuži našu zemlju za naknadu štete. Pri cijelom procesu je, po Nudžejminim riječima, nekoliko puta zbog odvojenosti od porodice povrijeđeno porodično pravo, a njen otac i danas boravi u imigracionom centru u Lukavici, gdje polako ali sigurno obolijeva od čestog sjedenja, pa mu stradaju koljena. Takođe, zatvorenici u ovom centru su se ranije žalili i na uslove prehrane jer je hrana, po njihovim riječima, bila previše suha i nezdrava. Nakon što je hrana poboljšana, zatvorenici su prestali sa ranije pokrenutim štrajkom glađu. U međuvremenu, na Nudžejmu je pala sva odgovornost kuće, jer im se majka ozbiljno razboljela, te se i danas liječi. Ona je, i pored toga što joj je otac označen prijetnjom po nacionalnu sigurnost, jedna od najboljih studentica na sarajevskom Filozofskom fakultetu, sa nevjerovatnim prosjekom od 9,8, a u isto vrijeme i glava kuće. Trenutno piše magistarsku tezu i nada se uspješnoj karijeri. Osim što je Abu Hamza označen prijetnjom po sve nas, ovog čovjeka je američka ambasada svojevremeno označila i kao teroristu. Nakon intervencije porodice, na web stranici je objavljeno kako «se izvinjavaju za ovu grešku».

Otad se situacija nije mnogo promijenila. Imad Al – Husin se još nalazi u imigracionom centru, bez ijednog validnog dokaza zašto je on prijetnja po ovu zemlju i bez ijedne kriminalne akcije. Kao neko ko već osamnaest godina živi u Bosni i Hercegovini, ovaj čovjek više nema pravo ni na naše državljanstvo, a razlozi su potpuno nejasni. Iz odjela za informisanje Suda Bosne i Hercegovine, i nakon više upita, nismo uspjeli dobiti ijednu informaciju o ovom slučaju, nego smo jednostavno ignorisani. Ono što je bitno napomenuti je da, ukoliko se slučaj riješi deportovanjem Al – Husina u njegovu matičnu zemlju, tamo mu prijeti doživotna robija zbog neodsluživanja vojnog roka, a možda čak i smrtna kazna jer je bio pripadnik druge vojske. Zbog toga je i stopirana deportacija, a ovaj kafkijanski proces nikad nije nastavljen.

«Vehabije» – žrtve ili krivci?

Temu «vehabija» je u posljednje vrijeme načeo i film «Na putu», režiserke Jasmile Žbanić. Pored nekoliko već poznatih činjenica o ovoj društvenoj grupi (nerukovanje između žena i muškaraca, pokrivanje lica kod žena, njihovo međusobno druženje u zatvorenim kampovima i sl.), ovaj film je dijelom skinuo predrasude o njima kao opasnim. Prikazano je nekoliko vrlo lijepih primjera zbog čega se ne trebamo plašiti njih kao skupine, ali se takođe vide i razlozi zašto ih ostali ljudi ne prihvataju kao dio društva. Film završava sa otvorenim krajem, a obje strane ostaju pri svojim tvrdim stavovima; i strana čovjeka koji je počeo praktikovati «vehabizam», i njegove supruge kojoj se sve to uopšte ne dopada. Tako otprilike danas i izgleda bosanskohercegovački stereotip između «vehabija» i onih koji to nisu. Oni međusobno vrlo malo ili nikako razgovaraju, te se uopšte ne poznaju. Po tvrdnjama Nudžejme Softić, velika je greška kod svake skupine što se ne predstavi javnosti u pozitivnom svjetlu, pa je zato i normalno što nikad ne bude prihvaćena.

Takav jedan zadatak je imala novinarka sarajevskih «Dana» i glumica, Vedrana Seksan. Naime, cijeli jedan dan je provela ispod nikaba, koji se još naziva veo, zar ili burka. Iako nikab službeno nikad nije ušao u okvir legalnosti u našoj zemlji, ova pojava se zakonski toleriše (pošto važi stari jugoslovenski zakon, po kojem je nikab bio zabranjen od 1947. godine). U svom eseju novinarka Seksan je napisala kako je doživjela svašta, od psovanja majke, preko sažaljenja, pa čak do pljuvanja. Pljunuo ju je stariji gospodin dok je namjeravala preći ulicu na semaforu. Uz opaske kako ih je sve trebalo pohapsiti, ovaj čovjek joj je uputio još i salvu uvreda, prišivši joj terorizam, primitivizam, ponašanje kao u srednjem vijeku itd. Naša sagovornica Nudžejma, kaže da su najviše problema sa izgledom imali upravo u našoj zemlji, dok u Rijeci toga nije bilo. Ipak, dodaje da je sretna što se to velikim dijelom mijenja, i sve dok se u potpunosti ne promijeni, uvijek će više kriviti one kojima se dobacuje nego one koji dobacuju. «To se odnosi i na ljude s bradom i na žene s nikabom ili s maramom, svejedno. Najlakše je biti žrtva i kukati kako ste neshvaćeni. Sam Poslanik nije se tako ponašao i to nije praksa našeg uzora. Ako se takvi ljudi smatraju njegovim sljedbenicima, mislim da dosta griješe i da bi najprije trebali sami sebe preispitati, a zatim raditi na tome da ih društvo shvati. Kad imate dobre namjere to će se kad – tad prepoznati. Na silu ne može i ne ide ništa. Prva ja na takav način nikog i ništa ne bih prihvatila», završava Nudžejma za E-Balkan.

Nažalost, procesu protiv Nudžejminog oca se ne nazire kraj. Ne zna se dokad će ovaj čovjek truhnuti u ustanovi koja je jednaka zatvoru, niti zbog čega je tamo stavljen. Ostaje nam da dalje pratimo slučaj i da na kraju otkrijemo da li je Abu Hamza zaista prijetnja ili samo običan građanin, drugačiji nego ostali. On je, u drugu ruku, imao i određene sreće, jer nije prošao kao petorica Alžiraca, takođe državljana BiH, koje je sudbina odvela u Guantanamo. Otamo se nikad nisu vratili, a suđenja takođe nije bilo. Tadašnja vlast ih je poslala Amerikancima na gotovo, a ova današnja i ne raspravlja o njima, niti ih želi primiti nazad u njihovu zemlju, gdje ovi ljudi imaju supruge i djecu.

Jalovost policijskih akcija

Pored svih ovih pojedinačnih slučajeva, u Bosni i Hercegovini je zabilježeno i nekoliko policijskih akcija, eksplozija, narušavanja javnog reda i mira, te drugih slučajeva koji su dovođeni u vezu s «vehabijskim pokretom».

Iako se akcija «Svjetlost», izvedena u selu Gornja Maoča kraj Brčkog, opisala najvećom akcijom u postdejtonskoj Bosni i Hercegovinu, njezin sjaj nije bio velikoga traga. Nakon akcije, u kojoj je sudjelovalo više od 600 policijskih službenika iz svih policijskih agencija u zemlji, i uhićenja zbog ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti i napada na ustavni poredak BiH, ništa se nije dogodilo.

Policija je u akciji pronašla 18 pištolja, sedam pušaka, 30 okvira za pištolj, osam ručnih bombi, 21 nož, bajonet i sablju, 936 komada streljiva raznih kalibara, tri pribora za čišćenje oružja, 20 vojnih uniformi, 32 dijela vojne opreme, 47 radiouređaja, 70 mobilnih telefona, 19 SIM kartica za mobilni telefon, 1.478 DVD-ova, CD-ova i disketa, 421 audio i video kaseta, 40 laptopa, četiri kamere i fotoaparata, šest baterijskih svjetiljki, dva pečata, 34.565 eura, 2.480 KM i 25,00 AUD, te razni dokumente, priručnike, knjige i drugo.

Neki su mediji, koji redovito «napumpavaju» slučajeve «vehabizma» u BiH, objavili kako im je jedan svjedok rekao da policija nije odnijela svo oružje iz Maoče jer ga ima puno više. I na tome je ostalo. Nakon akcije, uslijedili su medijski natpisi kako se za pristup «vehabijskim pokretu» u tom selu plaća 200 KM, te da su «vehabije» izuzetno povezane s islamistima u Beču. No, nikakvih službenih informacija nije bilo. Tužiteljstvo je samo navelo kako će uhićene osobe biti zadržane mjesec dana u pritvoru. I to je bilo sve. Akcija «Svjetlost», koja se nije mogla spomenuti niti u jednom mediju, a da se nije naglasilo kako je najveća, izazvala je podijeljene reakcije. Jedni su tvrdili kako se napokon treba stati u kraj «vehabijskom pokretu» u BiH, a drugi su govorili kako je riječ o bezobzirnom napadu na skromnu zajednicu i zabačeno selo. Neki analitičari kažu kako je akcija u Gornjoj Maoči bila samo predstava kako bi Bosna i Hercegovina pokazala da je spremna boriti se protiv mogućih terorista.

I muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović nakon provedene akcije, koju je pohvalio i sam OHR, rekao je da smatra kako je država BiH pokazala svoju nemoć. «Država je u slučaju Gornje Maoče pokazala nemoć i u smislu nerješavanja pitanja uvjeta u kojima ti ljudi žive i njihovog uključivanja u normalnu zajednicu. Jer, država, ako hoće da se poštuje njen autoritet, mora osigurati jednaka prava i šanse svim ljudima. To gore u Gornjoj Maoči nije bilo tako», izjavio je muftija Kavazović novinarima.

Gornja Maoča je zatvorena «vehabijska» zajednica u kojoj se živi po šerijatskom zakonu. Djeca pohađaju školu po jordanskom planu i programu, koja nije ni pod kakvim nadzorom državnih službi, a u selu je izgrađena džamija novcem iz Saudijske Arabije i Jordana koja pak nije pod kontrolom Islamske zajednice BiH. Muftija Kavazović je rekao kako Maoča jest zatvorena zajednica, ali tvrdi kako nema nikakvog govora o onome za što se te ljude teretilo. «Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati», rekao je.

Borac protiv semafora – poginuo u saobraćajnoj nesreći

I Jusuf Barčić, prema nekima glavni vođa «vehabija» u BiH, slovio je za čovjeka koji ne poštuje zakone Bosne i Hercegovine. Naime, Barčić je u javnosti bio poznat po tomu što se protivio prometnim propisima i drugim zakonima zemlje. Nije poštivao prometne znakove, semafore, a nije posjedovao niti vozačku dozvolu BiH. To je Barčića na kraju koštalo života. Krajem ožujka 2007. godine, Barčić je preminuo od posljedica prometne nezgode u Tuzli. Svojim neregistriranim vozilom zabio se u rasvjetni stup.

Na sebe je Barčić policiju usmjerio kada je pokušao ući u tuzlanski mekteb kako bi tamo održao predavanje. Pokušao je ući i u sarajevsku Carevu džamiju, a zbog protivljenja Islamske zajednice reagirala je opet policija, i Barčića privela na informativni razovor. No, sam Mustafa ef. Cerić nije želio da se tomu pridaje toliko važnosti, te je izjavio nakon incidenta u Sarajevu kako samo mediji od toga prave slučaj.

Nakon toga, Barčić postaje sinonim za «vehabije» i ljude novog tumačenja i prakticiranja islama u BiH, iako se osim vjerskih prorokovanja veže uz razne nasilne događaje, a zbog svojih kriminalnih djela odležao je i kaznu u zeničkom zatvoru.

Sam Barčić tvrdio je kako je njegovo tumačnje islama puno ljepše od onog tradicionalnog među muslimanima u BiH. Govorio je kako su na bezrazložnom udaru medija. «Propaganda radi protiv nas. Mediji nas vezuju uz terorizam. U vremenu smo koje nije dobro za pojavljivanje u javnosti s izvornom vjerom. Ali sigurno deset, pa i trideset posto muslimana koji prakticiraju svoju vjeru u BiH, sljedbenici su izvornog islama», rekao je Barčić novinarima nakon jednog incidenta u kojem su «vehabije» pretukle starca.

Iako je imao veliki broj pristalica, Barčić je imao i veliki broj neprijatelja među muslimanima. Moguće je da se zbog toga pojavila teorija zavjere o njegovu ubojstvu. Naime, nakon što je Barčić poginuo u prometnoj nesreći, na jednom islamskom portalu pojavile su se tvrdnje kako je Barčić ustvari ubijen. Prema tim navodima, ljudi koji su bili na mjestu pogibije nisu vidjeli «niti jedan komadić stakla, niti su uočeni bilo kakvi tragovi kočenja». «U automobilu se nije mogla naći ni kap krvi, a na stubu ulične rasvjete se nije moglo primijetiti da postoje bilo kakvi tragovi farbe od auta. I informacija koja je ujutro dobijena od mještana govori da nitko od upitanih nije čuo nikakvu buku od udara, niti bilo kakav zvuk», piše na portalu koji se poziva na informacije od muslimana koji su prvi došli na mjesto nesreće. Policija nikada nije spomenula bilo kakvu drugu mogućnost osim pogibije u prometnoj nesreći, a pojedini mediji pokušali su ovaj slučaj opisati kao samoubojstvo. O kakvim se sukobima radilo, možete vidjeti i na videu ispod, gdje se Barčić otvoreno sukobljava sa drugim muslimanima, prijeteći i koristeći jezik sile.

«Klasični» vjernici i oni drugi

Sukob «klasičnih» vjernika i onih koji se izgledom i tumačenjem vjere razlikuju od njih, nažalost je dobio i svoju crnu stranu. Smrt Mostarca Magdyja Dizdarevića potresla je grad na Neretvi ali i cijelu bosanskohercegovačku javnost. Do sukoba je došlo ispred mostarske Šarića džamije kada su se sukobile skupine «običnih» i radikalnijih vjernika, a dan kasnije od posljedica zadobijenih ozljeda u tučnjavi preminuo je nesretni mladić, koji je navodno pripadao «vehabijskom pokretu». Sukob se dogodio nakon popodnevne molitve. Dizdarevića i druge vjernike napala je skupina mladića. U općoj tučnjavi, kojoj je kumavalo i alkoholizirano stanje napadača, kobni udarac dobio je Dizdarević. Nakon toga, gradom su kružile razne priče, no policija je uspjela strpati ubojicu iza rešetaka. Mediji su prikazali pogreb nesretnog mladića na kojem su se okupile «vehabije» iz čitave BiH, a Mostarom se osim gorčine moglo čuti kako to nisu vjernici kao drugi.

Uporan u tome da ti ljudi nisu isti kao drugi vjernici islamske vjeroipovijesti je i Dževad Galijašević, redoviti komentator terorizma i «vehabijskog pokreta» u Bosni i Hercegovini. Član Stručnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv treorizma i organiziranog kriminala, kako ga se predstavlja, u svojim medijskim istupima tvrdi kako su svi ovi slučajevi velika prijetnja zemlji. Galiješević spominje i brojke od čak 400.000 «vehabija» u državi, a u svojim tvrdnjama ide dotle da «vehabije» podržava i sam Mustafa ef. Cerić, koji se doduše, nikada nije službeno ogradio od njih.

Priliku da se službeno ogradi od «vehabija» nije dobio niti Haris Čaušević Oks, glavnoosumnjičeni za napad na policijsku postaju u Bugojnu, kojom prilikom je poginuo jedan policajac. Čaušević je uhićen, iako izvori iz Bugojna govore kako nije bio pripadnik «vehabijskog pokreta», nego samo čudan lik, opčinjen računalima i mržnjom prema Sulejmanu Tihiću.

No, njegovo uhićenje i priznanje da je on aktivirao eksplozivnu napravu koja je ubila bugojanskog policajca i ranila policajku, samo će pojačati averziju prema «vehabijskom pokretu» u BiH. Ako mu je Oks uopće i pripadao.

Svi ovi primjeri prikazuju kako je u Bosni i Hercegovini «vehabijski pokret» mnogo složenija pojava od one kojim ih prikazuje većina medija. Kao i među ostalim društvenim grupama, i među njima postoje određene razlike, koje su vrlo često i ogromne. Mnogo je primjera njihovog djelovanja, od pogibije, preko netipičnog ponašanja za ovaj dio planete, pa sve do sasvim normalnih porodica koje žive, rade i privređuju.

Tekst je napisan zajedno sa kolegom Berislavom Juričem, i objavljen je na sajtu E-balkan.net, u ljeto 2011. godine.