EU je globalno s(ij)elo

Global village ili na našem jeziku globalno selo, može se slobodno prevesti i kao globalno sijelo. Sijelo ili akšamlučenje, u našem slučaju, je običaj od kojeg se ne odustaje tako lako. Akšamluk podrazumijeva druženje sa komšijama, familijom i prijateljima, te beskrajno presipanje prazne priče od Rusije do Amerike, a katkad se ubaci i supersila Kina. Pored cijelog svjetskog poretka, koji naši stari lijepo protabire svaki put kad se sastanu na sijelu, s vremena na vrijeme se progovori i o našoj, ovdašnjoj politici, ali već odavno to ide s osjećajem bespomoćnosti i ružnim dojmom da običan insan ne može učiniti ništa. Onda ispadne mnogo ljepše truniti o Rusima i Amerikancima, a u novije vrijeme, naše generacije koje hladni rat i ne pamte, pričaju o poretku unutar Evropske Unije i odnosima koji u njoj vladaju.

Globalno, po pravilu znači nešto sveobuhvatno, široko, i to u kontekstu najšire moguće. Prema tome, ako se govori o Evropskoj Uniji, globalno bi se odnosilo da granice od Portugala na zapadu do Kipra na istoku i Švedske na sjeveru. Nije zgoreg ubaciti i Švicarsku, Norvešku, Tursku, te balkanske zemlje, pogotovo ako govorimo o hrani, a na globalnom sijelu kakvo pamti autor ovog teksta, o hrani se najviše i priča.

Dakle, globalno selo ili sijelo, je skupina različitih običaja, kultura, jezika, načina života, hrane, pića, odjeće, zastava i svega ostalog što neće prerasti u nacional – šovinizam. Ja ću probati sir kamember, a Francuz će uživati u ćevapima, Norvežanin će voljeti tortilje, a Španac će jesti losos. I sve to u dobrosusjedskim, bratsko – jedinstvenim odnosima, upravo kao što je nekad kod nas bilo. Čak i bolje, jer Evropska Unija (još) nema tendenciju raspada.

Biti dobar Evropljanin?

I kako onda biti dobar Evropljanin? Recimo da morate ukalkulisati sve ovo što ću vam napisati u ovom pasusu i iskombinovati na najbolji mogući način. Englezi i Irci jedu grah za doručak. Španjolci bježe od bikova na ulicama velikih gradova. Nijemci uživaju u svinjskom pečenju i pivu, Poljaci vole vodku i piju je u prekomjernim količinama, čak i ujutro. Holanđani voze bicikle, Francuzi ne vole pričati strane jezike, Estonci u ogromnom procentu glasaju preko interneta i informatički su pismeni. Šveđani u praksi gaje socijalizam, Finci jednom dnevno odlaze u saune i tamo se goli, pred drugima pare. Talijani mnogo vremena posvećuju izgledu, Austrijanci žive kao pod konac i redovno izvršavaju sve obaveze, Mađari, Bugari i Rumuni se jedva u Evropi snalaze, a ljudi iz Litvanije jedva sastavljaju kraj s krajem. Grci, pored svih ostalih koji lagodno i lijepo žive, ipak propadaju. A šta rade bivši Jugosloveni? Uglavnom žale za dobrim vremenima, barem ovi koji se nisu «snašli u novom vremenu». Jugosloveni takođe i teže priključenju ovoj Uniji, te se ponekad s njom šprdaju, ali uglavnom ne znaju šta to sve znači. A da bi se znalo šta znači priključenje EU, potrebno je upoznati što više različitih kultura i odagnati sve predrasude prema ljudima. I ovo što je gore napisano nije sasvim tačno, i ne odnosi se na baš sve pripadnike ovih naroda, ali da bismo to saznali, moramo putovati ili dovoditi ljude u naše krajeve. Pošto nemamo resursa i načina da ljude prilagodimo Balkanu, moraćemo Balkan prilagoditi Evropi i postati dobri Evropljani. To nam neće uskratiti da budemo i dalje dobri Balkanci, te da se povremeno podsmjehujemo Česima, Slovacima i Poljacima na moru, sjećajući se kako je nekad bilo i kako smo im se smijali jer su prodavali svoju kamp opremu kako bi se vratili kući. Ta vremena su prošla, na našu žalost, a njihovu sreću. Danas se hvatamo u koštac sa kapitalističkim rajem, gdje sve manje postoji socijalna stabilnost, a sve više se vide velike socijalne razlike. Pravi primjeri su upravo balkanske zemlje i Turska, o kojoj će biti riječi u nekom od narednih EUphoria tekstova.

Vratimo se na globalno selo. U mom slučaju, to znači jedan veliki bućkuriš raznih kultura, jela, muzike, odjeće i obuće, filmova itd. U ovom tekstu ćemo napraviti jedno interesantno globalno s(ij)elo, gdje ćemo zamisliti da sve nacije koje ćemo pobrojati, sjede s nama za istom večerom.

Muzika kao ispoljavanje nacionalnog identiteta

Najprije treba odrediti soundtrack. Prva pjesma neka bude «Kosovska» od Bijelog dugmeta. Budući da Kosova nema unutar Evropske Unije, a Bosna i Hercegovina tu teritoriju nije priznala kao zasebnu državu, možemo napraviti ustupak da se i Kosovari osjećaju dobro došlim na naše globalno s(ij)elo. Dalje, neka se redaju pjesme ovim redom, a možete ih vidjeti na našim Youtube klipovima: Alles is liefde (holandska), Je T’aime (francuska), Hai cu rata (rumunska), bugarsko kolo, Manajahs (portugalska), Du hast mich (njemačka), Nocturne (norveška), Sirtaki (grčka), itd. Poslije mnogo muzike iz raznih zemalja, predlažem da začinimo s dvojicom Rusa, snimljenih ispred Begove džamije, na Baščaršiji, a koje možete vidjeti na posljednjem videu u ovoj sekciji. Njihova imena su Danila Medvedev i Roman Rabinovich, te im se ovim putem zahvaljujem na predivnoj muzici i ugođaju koji su nam pružili. Priče im idu daleko dublje od ovoga što možete vidjeti. Roditelji dvadesetdvogodišnjeg Danile su bili politički prognanici u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, jer su se tome protivili, i kao ubijeđeni komunisti, zagovarali su ostanak sovjetske zajednice. Pošto su bili na prilično visokim političkim položajima, morali su se iseliti, a Danila se tek nedavno vratio u Moskvu da studira teatar. Tu mu se pridružio godinu mlađi Roman, čovjek sa još karakterističnijom sudbinom. Naime, Roman je pobjegao iz izraelske vojske, jer kako kaže, «nije htio pucati po nevinim ljudima», a zadesilo ga je da upravo ide u Gazu. Ne namjerava se vratiti u Izrael, barem dok se politička slika u toj državi ne promijeni. Na studiju teatra je sreo Danilu, s kojim je odlučio stopirati čak do Sarajeva. Zarađivali su usput, svirajući i izvodeći performanse, kao što je recitovanje, gluma, ples i sl. Pošto su u svakom društvu dobro primljeni, svake noći bi spavali kod nekog drugog, koga su upoznali tu veče, svirajući po Balkanu.

Bez balkanske muzike, globalno selo ne bi bilo to što jeste. Prema tome, spremite se i za nekoliko vrsta sevdalinke, srpskih kola, makedonskih starogradskih pjesama, itd. U zavisnosti u kojoj se zemlji nalazite, red je da se prije derneka odgleda neki film iz tog podneblja. U mom iskustvu, gledalo se «Prije kiše» (makedonski), «Go West» (bosanskohercegovački), «Kajmak in marmelada» (slovenski), «Simon» (holandski) i crtani film «Gustav» (mađarski). Ono što je bitno napomenuti, prije nego se uputite na neko globalno s(ij)elo je da se morate ponašati politički korektno. Izljevi nacionalizma, prevelikog nacionalnog ponosa i nipodaštavanja bilo čega drugačijeg, nikako nisu dobro došli.

Malo o kuhinji i drugim đakonijama

A onda na red dolazi hrana i alkohol. Poslije globalnog sela obično odnesu onoga ko proba sva alkoholna pića, jer ukoliko su prisutni ljudi iz cijele Evrope, to se često može svesti na preko trideset različitih alkoholnih pikanterija, kao što su razne rakije, šljivovice, medovače, orahovače, višnjevače, piva, vina, likeri i mnoge druge vrste – ubice jetre. Poslušajte savjet i nemojte probati sve, nego se zadržite na nekoliko čaša vina ili piva, kako biste mogli osjetiti hranu, koje ima i previše. Npr. Švicarci obično dođu sa mnogo vrsta čokolade, tako da njih ostavite za kraj. Turska i grčka kuhinja su vrlo slične, i svode se na sarme s rižom, usoljene sardele, nekoliko vrsta dolmi i morske plodove. Turci vrlo često jedu pohovane dagnje, iako mi imamo predrasudu da je ta kuhinja potpuno ista kao naša. Ipak, nije baš tako, nego se turska kuhinja svodi uglavnom na proizvode iz mora, dok Grci jedu meso u ogromnim količinama. Ako ste vegetarijanac, može vam se desiti scena slična ovoj ispod, gdje su roditelji američkog vegetarijanca doživjeli šok došavši u Grčku.

Skandinavci, Česi, Mađari i Slovaci vrlo često jedu kombinacije slatkog i slanog, što našim ljudima može predstavljati problem. Pravi način da se ovo prevlada je kušnja pizze Hawaii, koja sadrži meso i ananas. Tada ćete shvatiti da te kombinacije nisu toliko loše kao što se čini, pa ćete možda u narednom zalogaju jesti pohovanu puretinu u sosu od malina. Ljutu hranu možete naći u španskoj i portugalskoj kuhinji, tako da, ako ste ljubitelj meksičke kuhinje, ove dvije zemlje su najsličnije tome. Francuzi su, pak, veliki gurmani. Oni jedu dugo, sporo i s uživanjem. Francuski obrok traje najmanje dva sata, a toliku pauzu obično imaju i na poslu. Ne izostavljaju čašu vina tokom obroka, ugodno ćaskaju i druže se dok jedu, a nutricionisti kažu da su upravo zbog toga u liniji. Talijani vole paste, ali ako se zadesite u Italiji, nemojte otići iz restorana nakon porcije tjestenine, jer je to predjelo, a ne glavno jelo. Poslije paste ćete dobiti neko meso ili ribu. Holanđani nose do 15 kg krompira na ljetovanje, barem tako kažu nekakva kvazi istraživanja. Iako su široke ruke kad su donacije u pitanju, na kafi će uvijek pokušati uštediti koji cent, ako je ikako to moguće. Tako nekako kaže i knjiga «Evropljani», dvoje autora, Åke Daun i Sören Janson, koja izučava evropsku kulturu i identitet. Da bih ovom tekstu dao dozu ozbiljnosti, citiraću neke odlomke iz ove knjige.

O Beneluksu

Neprestano rivalstvo između dva bliska susjeda, Belgije i Holandije, često se izražava u vicevima o nacionalnom karakteru onih drugih: Belgijanci su navodno glupavi, Holanđani škrti. U jednom belgijskom vicu šale se da holandska policija rastjeruje nerede tako što šalje policajce da zveckaju kutijama za prikupljanje novčanih priloga. Ipak, vjerovatno je pogrešno gledati na izniman oprez s novcem kod Holanđana kao na škrtost, koja je neugodno obilježje. Ovaj oprez nije uvredljiv, jer je jednako usmjeren prema njima samima, kao i prema drugima. Možda je to vrlina i trebalo bi ju nazvati umjerenošću ili izrazitom razboritošću. Kao dio kalvinističkog nasljeđa koje se u Holandiji nikad ne udaljava od svakodnevnog života, a očituje se, između ostalog, u skromnosti i detaljnoj, često napornoj pravednosti da, kada se ljudi nađu u nekom društvu, svako plati samo onoliko koliko je potrošio – going Dutch[1]

O Ircima i Islanđanima

Pošto Irce nikako dosad nismo spomenuli, red je da se osvrnemo i na njih. Prema pomenutoj knjizi, Irci su veoma duhoviti i razgovorljivi. Citat kaže da uprkos svemu, Irska ostaje mozak Ujedinjenog Kraljevstva. Englezi, razborito praktični i nezanimljivi, opremili su prepunjene želuce čovječanstva savršenom napravom: zahodom. Irci, s prokletstvom da se izražavaju na jeziku koji nije njihov, na njemu su ostavili žig svoga genija i stoga se takmiče za slavu zajedno s civilizovanim nacijama. Rezultat zovemo engleskom književnošću. Tako je, ustvari, razmišljao James Joyce, a njegovo visoko mišljenje o irskom talentu za pisanje i govorništvo dijele mnogi, pogotovo sami Irci.

Još jedna predrasuda o Ircima je, nažalost, tačna. U Irskoj postoji veliki problem alkoholizma i zavisnosti o drogama. Taj stereotip ovaj narod čini komunikativnijima, društvenijima i brbljavijima. Prema knjizi o Evropljanima, Irci su najviše prijateljski raspoloženi upravo kad su pijani, a to dotle ide da je tradicionalno, alkohol irskim muškarcima važniji čak i od seksa.

Island nije dio Evropske Unije, iako će, sve su prilike, to vrlo brzo postati. U nedostatku opsežne analize islandskog nacionalnog identiteta, neka od najistaknutijih pitanja o Islandu ostala su trajno nepoznata u ostalom dijelu Evrope. Jedna od posljedica asimetrije moći u nordijskim prilikama je znameniti mit da nordijske države dijele zajednički jezik. Ovaj «nordijski jezik» je službeni jezik nordijskih institucija, a Nordijsko vijeće vrši normativni pritisak pravilima za njegovo korištenje u formalnoj i neformalnoj komunikaciji između ovih država. Međutim, samo su norveški, danski i švedski dovoljno slični da budu razumljivi jedni drugima. Eskimi s Grenlanda drugačijeg su rasnog, etničkog i kulturnog porijekla od ostalih Nordijaca, a Islanđani i Ferojci dijele samo daleke korijene sa tim jezikom. Za ova tri naroda govorenje nordijskog jezika, podrazumijeva ustvari pričanje danskog, za koji im osjećaj govori da je jezik kolonijalne sile pod kojom su bili do prije nekoliko decenija. S druge strane, u Finskoj postoji manjina koja govori švedski, i država je zvanično dvojezična, ali tih ljudi ima manje nego danas Bosanaca u Švedskoj, tako da se u praksi mnogo više govori bosansko – hrvatsko – srpski, nego švedski, a finski jezik nema apsolutno nikakve veze s nordijskim.

I pored zajedničkih osobina s drugim nordijskim narodima, kod Islanđana je nacionalni ponos nešto više izražen. Istraživanje[2] sprovedeno 1991. godine govori kako se čak 54% Islanđana osjećaju «veoma ponosnim» na svoj nacionalni identitet, dok je taj procenat u Finskoj za cijelih 16% manji, a u zapadnoj Evropi on iznosi 40%. Ono što sigurno znate, ali je red pomenuti, Islanđani se bave uglavnom ribarstvom, ali i drugim kulturama koje uspijevaju na njihovoj klimi. Trenutno imaju veliki vanjski dug, posebno prema holandskim građanima, jer je mnogo Holanđana štedilo svoj novac u islandskim bankama, koje su u međuvremenu propale.

Rezime i presjek svih osobina

Ako presječemo sve dobre osobine ovih naroda, iako je pogrešno vjerovati da postoje dobre i loše kulture, možemo stvoriti jednog odličnog Evropljanina, sa sve samim sjajnim osobinama. Moj izbor je slijedeći, a na vama je da odlučite koji je vaš: biti štedljiv kao Holanđani, a gostoljubiv kao Albanci, zatim biti gurman kao Francuzi, gajiti svoj jezik kao Mađari, govoriti druge jezike kao Nordijci, biti temperamentan kao Španjolci, praviti film kao Balkanci, imati smisla za književnost kao Rusi, ponašati se prijateljski kao Irci, iskoristiti potencijale kao Islanđani, urediti socijalnu državu kao Grci (ali ne bankrotirati usput) ili Šveđani, napraviti autoputeve kao Švicarci, biti koegzistentni kao Nijemci, hraniti se kao Turci, pojeftiniti osnovne proizvode kao što su to uradili Makedonci, biti veseo kao Talijani i biti kulturan i uljudan kao Česi (eng. «polite» je prikladniji izraz). Ako sam nekoga izostavio, nije bilo namjerno. Kada usvojimo sve dobre osobine, a prestanemo pričati o drugima kako su «truhli, zaostali i kakvivećsvenisu», možemo se nadati i prijemu u ovu lijepu evropsku porodicu. Ako to ne učinimo, nastavićemo se valjati u svom blatu, uz opasku kako «niđe nema Bosne». E pa nije tako, ima i boljih zemalja, samo je potrebno istražiti ih.

[1] Going Dutch je engleska fraza koja označava da svako plaća za sebe tačno onoliko koliko je potrošio, npr. prilikom zajedničkog objeda.

[2] Jonsson i Olafsson, Ur Lifsgildakonnun, 1991., Reykjavik

Tekst je objavljen na portalu Radija Sarajevo, u novembru 2010. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s