Ostavimo jugonostalgiju po strani. Nije bitno ko voli komunizam, a ko demokratiju, ko je u duši socijalista, a ko se gnuša socijalnih davanja. Ako zaista mislite da svojim radom možete mnogo toga postići, onda će vam ova lista posebno poslužiti da se sjetite kako ste mogli biti i uspješniji, bogatiji i poznatiji, bez obzira na to koja je vaša profesionalna ili politička orijentacija. Evropska Unija je nastala da bi ljudi sebi pojednostavili život, da više u susjednoj zemlji ne bi bili stranci. Barem je to osnovna ideja Unije. Mi smo, donedavno imali nešto slično, ali smo se nakon toga podijelili i sebi zakomplikovali život, s tendencijom daljeg razdruživanja, od Kosova, preko Republike Srpske, pa sve do nacionalističkih albanskih snaga u Makedoniji. Ali hajdemo probati reći zašto to nije dobro s praktične strane i zašto je jednostavno bolje živjeti zajedno. Krenimo redom.

1. Rad – Najosnoviji uslov da bi čovjek živio normalno je rad. Za rad u tuđoj zemlji mu je potrebna radna dozvola. Ako ste muzičar, književnik, socijalni radnik, učitelj, avijatičar, elektro – inžinjer, komunikolog, prodavač cvijeća, vozač kamiona, stjuardesa, čistač wc-a ili bilo šta drugo, u nekadašnjoj državi ste mogli raditi od Triglava do Gevgelije. Nisu vam bile potrebne radne dozvole, niste trebali čekati na silna odobrenja kojekakvih ambasada i veleposlanstava, niti vas je iko išta pitao ko ste i odakle dolazite. Jednostavno, zapošljavali ste se bez problema. U trenutnoj situaciji je skoro nemoguće dobiti radnu dozvolu za recimo Hrvatsku, osim ako niste direktor kompanije ili radite u nekoj vrlo rijetkoj profesiji. U Sloveniji možete raditi uglavnom u zanatima, a u ostalim državama ćete takođe imati komplikacije. U BiH, ako ste stranac, radna dozvola vam košta 1600 KM i svake godine se obnavlja. Stoga radne dozvole možemo staviti na vrh liste.
2. Transport – U ovu tačku spada mnogo toga, od drumskog i željezničkog saobraćaja, pa do javnog prevoza i aviona. Konkretno, sve aviokompanije koje su danas prisutne na ovim prostorima, zajedno imaju 58 aviona, što znači da bismo mogli imati duplo više letova širom svijeta. Željeznički saobraćaj je trenutno veoma zakomplikovan, te je samo u Bosni i Hercegovini potpuno etnički podijeljen. Ako recimo idete iz Ploča u Budimpeštu, najprije ćete sjesti u voz koji će prevoziti Hrvatske željeznice, zatim će ga preuzeti lokomotiva Željeznica Federacije BiH, pa onda Željeznice RS-a. Naredna lokomotiva će u Posavini ponovo biti ona iz Željeznica Federacije, nakon toga ponovo Hrvatske željeznice, i na kraju će vas mađarska lokomotiva dovesti do cilja. Ako vozom idete iz Sarajeva za Zagreb, uglavnom će samo tri vagona biti okačena na lokomotivu, i biće takođe etnički podijeljena: jedan iz Federacije, jedan iz RS-a i jedan iz Hrvatske. Upravo zbog ovakvih komplikacija, Srbija, Hrvatska i Slovenija su zajedno osnovale jednu kompaniju, koja će saobraćati u ovim zemljama. Ostaje nada da ćemo im se pridružiti. Autoputevima su povezani jedino Beograd i Zagreb, od svih glavnih gradova jugoistočne Evrope. Gradnja autoputeva bi bila znatno jeftinija kada bismo to radili zajedno. Međutim, trenutno je između Osijeka i Dubrovnika 840 kilometara autoputa, i tuda ćete sigurno doći brže, a najkraći put vodi kroz Bosnu i iznosi svega 550 km.
3. Komunikacije – Pored transporta, koji bi se takođe mogao svrstati u određeni vid komunikacija, na Balkanu ništa nije povezano kako treba. Dok u Evropskoj Uniji vozovi idu 500 km/h, bez da mijenjaju lokomotive svakih sat vremena, kod nas ne postoji avionska veza za Tiranu iz svih gradova bivše nam zemlje, osim iz Ljubljane, koja je najudaljenija. Iz Sarajeva ima manje od 400 km, ali je bez auta skoro nemoguće doći. Ako govorimo o komunikacijama telefonima ili pismima, sada nam je mnogo skuplje da razgovaramo jedni s drugima. U cijeloj EU poruka vam košta 13 centi i to je stabilizovano na nivou cijele zajednice, dok unutar naših državica trošite mnogo više. S poštarinom je ista stvar, dok ste prije slali razglednicu iz Ohrida u Ljubljanu za iste novce kao iz Ohrida u Skopje, sada je to duplo skuplje. O paketima da i ne govorimo, oni zavise od udaljenosti, pa ispada skuplje poslati paket poštom nego autobusom.
4. Kriminal – Kriminalci ne poznaju naciju i vjeru. Njima je to svejedno, oni vrlo brzo počnu raditi zajedno i nije im bitno ko se kako zove. Zbog raspada sistema, u Bosni i Hercegovini postoje šverceri koji stoje na granici opština, pa kada dođe jedna patrola, samo se pomjere u opštinu druge patrole, a da ne govorimo kako je skoro nemoguće ući u trag ukradenom automobilu, zbog nikakve saradnje policija dva entiteta i unutrašnje korupcije. Kriminalci su poslije rata, posebno oni privredni i politički, mnogo puta iskoristili dvojno državljanstvo i prebjegli u drugu zemlju. Naravno, ako postoji volja, sve je ovo lako organizovati, ali nažalost, te volje nema, tako da se recimo, samo u pojasu oko Trebinja, gdje postoje tri granice, narkodileri šetaju iz zemlje u zemlju, a da ih niko ne može uhapsiti. Tačnije, kuću sagrade na samoj granici, i onda ako im dođe patrola, oni samo pobjegnu u šumu, gdje policija više nema ovlaštenja, jer je šuma u Crnoj Gori ili u Hrvatskoj.
5. Granice – Kad smo već kod granica, ovo je posebna priča. Ako idete iz Herceg – Novog u Ploče, što je otprilike 140 km udaljenosti, morate proći šest graničnih kontrola. Ako računamo da su one u Neumu fleksibilnije, onda su to četiri kontrole. Slično je i na sjeveru bivše zemlje, ako idete iz Bačka Palanke u Bijeljinu, za samo 70 km ponovo imate šest maltretiranja. Pored praktičnih razloga i čekanja na granici, možemo samo nagađati koliko je naše poreske obveznike koštalo da se naprave sve ove silne granice. Težimo Evropskoj Uniji koja granice ukida, a ista ta EU nam finansira naše granične prelaze. Samo BiH i Hrvatska imaju oko 1000 km koje moraju odvojiti, a graničnih prelaza je, uključujući i one koji nisu međunarodni, mali milion. S obzirom na korupciju u graničnim službama, ovdje vrijedi pravilo da se male države prave kako bi se zaposlilo i udomilo što više profitera i dobrostojećih porodica. Onda oni grade svoje aerodrome, peru novce na autoputevima, prodaju kompanije za marku, kunu ili dinar, itd.
6. Marka, kuna, dinar, tolar, euro i denar su slijedeći razlozi zašto jednostavno nije normalno težiti ka separaciji nekog prostora. Euro, kao sjajna ideja, je zloupotrijebljen, pa su sve cijene otišle prema gore u Evropi, ali ako znamo da putujući Balkanom, stalno moramo mijenjati novac, onda sigurno znamo da nas to mnogo i košta. Provizije su uvijek prilično velike, a ako podižemo novac s bankomata, platimo od pet do dvadeset maraka za transakciju, u zavisnosti od toga u kojoj banci imamo račun.
7. Velike kompanije – Mnoge velike firme su napravljene za područje cijele Jugoslavije. Fabrike, željezare, rudnici i sl. nakon rata ne mogu opstati iz razloga korupcije i malog tržišta. Da bismo nešto uvozili / izvozili jedni drugima, potrebno je proći mnogo proceduralnih zavrzlama, pa se nekad uopšte ne isplati nešto proizvoditi u svojoj zemlji i slati drugdje. Zbog toga su mnoge radničke organizacije propale i više ne rade. Prodavane su budzašto, a kupovali su ih tajkuni koji su dolazili iz cijelog svijeta. Više ništa svoje nemamo.
8. Banke – Domaće banke su na vrlo niskom nivou. Po nekakvom bankovnom indeksu, naše države imaju visok rizik za davanje kredita građanima, pa nas onda strane banke lihvare ogromnim kamatama. Nažalost, i domaće banke, da bi preživjele, moraju se ponašati jednako i onda kad uzmemo kredit, obično ga vraćamo duplo više.
9. Diktatura birokratije – U BiH imamo 14 različitih školskih planova i programa. Isto toliko imamo vlada, još više opština, a svaka od tih vlada ima svoje ministre, savjetnike, savjetnike savjetnika itd. Umjesto da imamo što manje papira, da bismo nešto završili u opštini ili nekom ministarstvu, moramo proći nebrojeno procedura za svaku glupost. Ako hoćemo slati dokumente iz Srbije u Hrvatsku ili obratno, mora ih prevesti sudski tumač, jer u Hrvatskoj ne priznaju ćirilicu, a srpski dokumenti su isključivo na tom pismu. Birokratija troši naše novce i na svakom drugom koraku, ovo nije jedini primjer. Zbog birokratije je zaposlena jedna ogromna masa ljenjivaca, koji uglavnom ne rade ništa i svrha su jedino sami sebi, bilo da rade na šalterima ili u kojekakvim ministarstvima. Na njihovim radnim mjestima se osjeti uvijek miris ćevapa ili bureka, oni stvaraju oblak dima gdje god da sjednu i ne žele da se išta promijeni. Ako neko dođe ko želi da radi, biva nagrađen – sa više posla. Oni lijeni i nesposobni nikad ne dobiju kaznu, jer se od njih i ne očekuje da rade.
10. Sport – Najnovija situacija s našim Nogometnim savezom je najbolji dokaz da se samo idioti mogu nacionalno dijeliti. Politici Milorada Dodika ne odgovara ono što ujedinjava Bosnu i Hercegovinu, i njemu je vrlo jasno da je fudbal jedna od stvari koje mogu postati veoma pozitivne kod nas, pa zbog toga preko svojih satelita opstruira svako normalno razmišljanje unutar sportskih struktura. Neću reći da ostali nisu kriminalci, ali ovaj put su delegati iz RS-a najviše uradili da unište upravo klub iz RS-a, banjalučki Borac, koji svojim igrama zaslužuje biti šampion Bosne i Hercegovine. Ovdje se jasno vidi koliko je invalidno – po sve tri strane u BiH – težiti ka nekakvom razdvajanju i razvaljivati stvar koju smo postigli zajedno. Ako još kažemo da bi jedna zamišljena reprezentacija svih ovih država sigurno harala svjetskim fudbalom, rukometom, košarkom, odbojkom i ostalim ekipnim sportovima, možemo dati još jedan vrlo jednostavan dokaz zašto razdruživanje nije nikome u interesu. Sada imamo presmiješne lige i saveze, kojima upravljaju FIFA i UEFA, te se na njima iživljavaju kad god im je volja. Tako je takođe i u ostalim sportovima, gdje naši klubovi, s izuzetkom košarkaša Partizana i Cibone, rukometaša Zagreba, te ponekih timova koji povremeno bljesnu, tavore u svojim ligama i ne znaju šta je međunarodni uspjeh. Naši sportisti imaju plate od 200 KM, nisu nikada putovali avionom, a san im je nakon karijere otvoriti kafić ili restoran. Ne ulaže se u mlade, ne postoje omladinske škole, partnerstva i prijateljstva između klubova su prekinuta. Nekada smo imali olimpijadu, sada imamo samo koridu u Čevljanovićima i čimburijadu.

Svih ovih deset razloga nisu jedini koji se mogu ovdje nabrojati. Toga je još koliko hoćete, a da biste to osjetili, dovoljno je samo da živite u našoj okolini. Ne morate biti previše pametni, niko vas ne tjera da budete naučnik da biste sve ovo shvatili. Ovo su životne stvari, koje osjetimo svi mi, bez obzira na to kako se zvali.

Koliko god neki od nas bili protiv kolonizatorske politike EU ili Amerike, da smo ih tehnološki slijedili, a ne kaskali za njima 20-30 godina, danas bismo mi njima bili primjer i partner. Ovako ćemo nastaviti valjanje u blatu, i zauvijek biti jedni pored drugih. Istrijebiti se nikad nećemo, jer za to nemamo snage, koliko god nekad željeli. Stoga je mnogo pametnije pokušati zajedno, čak i ako postoje te neke razlike među nama, mada su one toliko minorne da nam se cijeli svijet smije. Ako želimo naprijed, zajedno moramo dalje, a svi oni koji nam govore drugačije – bili to političari, kvazi jezikolozi, kriminalci, k’o fol mislioci i filozofi, glumci, sportisti, umjetnici, vojnici i ostali – svi su oni lažovi koji se bogate i međusobno predivno sarađuju, dok se mi koljemo misleći da imamo državu.

Tekst je objavljen na portalu Buka u septembru 2010. godine.