Fotografije: Fejsbuk pejdž Damira Nikšića

Damir Nikšić je umjetnik “od ranije” poznat cijeloj bh. javnosti, pa i šire. Rođen je prije 45 godina, studirao je u Sarajevu, Italiji i Americi, a pored toga je i predavao na Northwestern univerzitetu u američkom gradu Evanstonu.

Prije nekoliko godina je sa video uratkom “If I wasn’t Muslim” postao prilično popularan u domaćinstvima širom zemlje. Kasnije se, po povratku u BiH, počeo baviti konceptualnom umjetnošću i vrlo brzo pobrao simpatije širom bh. javnosti. Danas je jedan od najaktivnijih naših umjetnika, te jedan od rijetkih čiji radovi su i na internetu. Bio je kandidat za načelnika Opštine Centar, a sa budžetom od 4.000 KM je uspio napraviti vjerovatno najzanimljiviju kampanju na našem političkom nebu ikad. Podržali su ga, između ostalog, srpski TV komičar Zoran Kesić, muzičari Rambo Amadeus i Nazif Gljiva, uredništvo redakcije Njuz.net, i mnogi drugi. Osvojio je preko 11% glasova.S Damirom smo razgovarali o Nedžadu Ajnadžiću, novom načelniku Opštine Centar, o Našoj stranci, nepostojećoj ljevici, radu nezaposlenog umjetnika itd. U narednim redovima pročitajte njegove odgovore.

Kako komentarišeš činjenicu da si osvojio malo manje glasova od recimo Samera Rešidata, koji je spiskao božiju kišu na kampanju i opet nije pobijedio? 

Samer je morao da se predstavlja “široj publici”. Napravio je i video: “Ko je Samer Rešidat”. Morao je u mjesec dana da potroši vremena i sredstava koje sam ja potrošio u proteklih tri-četiri godine da se predstavim lokalno i regionalno. Tako da smo bili na istom, otprilike. 

Na svom si Fejsbuk pejdžu objavio kako su te kontaktirali sa FaceTV-a, u kojem su ti nudili plaćeni intervju. Šta misliš o takvoj praksi, i ima li tu uopšte više novinarstva, s obzirom da Senad tvrdi kako se radi o nezavisnom dnevniku?

Možda su mogli imati drugačiji tretman prema nezavisnim kandidatima, ali nije u tome stvar. Radi se o privatnoj televiziji i ona ima svoj cjenovnik. Ima ga i državna televizija. Novinarstvo prestaje kada počinje predizborna kampanja. Svaki minut se plaća, a novinari postaju servis kandidatima. Čak i ne postavljaju provokativna pitanja jer su plaćeni da to ne čine. Dnevnik Face TV-a je nezavisan. Barem politički nezavisan. E sada, to što zavisi od samofinansiranja i korporacija ili banaka ili ko zna čega još – to je druga stvar. Bitno je da ga ne vodi niti jedna partija da bi se zvao politički nezavisnim. 

Optužili su te iz SDP-a i DF-a da rasipaš ljevicu, a ko imalo zna o političkoj teoriji, može vidjeti da si ti u Centru bio jedina opcija koja je ličila na ljevicu. Kako bi opisao svoju poziciju, desno, lijevo ili centar, i zašto?

Ljevica ne postoji ako nije internacionalistička, progresivna i revolucionarna. Ja sam za decentralizaciju, za depolitizaciju, ali i za revolucionizaciju kako pojedinca tako i komune, tj. zajednice. Ja sam za “novo zajedništvo” i za progresivizam, ali ne vjerujem u tehnološki napredak bez povratka čovječanstva zajedništvu i zajednici, tj. komuni. U tom smislu sam komunalista, tj. libertarijanski komunista – decentralizovan, depolitiziran, antipartijski, dakle – anarhista. Ali to nas opet vraća na klasični liberalizam tj. libertarijanizam, zar ne? 🙂 

Šta misliš o Našoj stranci? Možeš li se zamisliti unutar neke stanke?

Naša Stranka je izvor izvrsnih ideja, prijedloga, projekata i politike kada se radi o lokalnoj zajednici. Članovi opštinskog vijeća koji su iz NS-a su do sada veoma kvalitetno popravljali Opštinu Centar unatoč svim opstrukcijama iz drugih partija. Ja nisam za stranku. Previše sam radikalan, da ne kažem revolucionaran, i imam problema sa autoritetima, sa centralama. Ja sam više za nekog pokreta. Stranke su trome, pogotovo kada se domognu vlasti – uplove u mirne vode. 

Hoće li Nedžad Ajnadžić raditi dobre stvari za opštinu? I hoćeš li ga nadzirati i kritikovati?

Vjerovatno će raditi. Trebao bi raditi. Ima 118 projekata da uradi odmah, kao prvu stvar. Tako je obećao. Gori od prošlog načelnika ne može biti. Ako mi predloži saradnju insistiraću na formiranju “Doma građana” ili “građanskog doma” – ako treba i izgradnji istog, ili renoviranju neke od kino dvorana. Centar mora imati mjesto u kojemu se gaji građanska i lična kultura i identitet. U kojemu se uči građanskim vrlinama, slobodama, u kojemu se uči slobodi, panku, rokenrolu, Moderni, građanskoj tradiciji i sl. Tako nešto mi je namjera nagovoriti ga, ako već Dom mladih ne ispunjava tu dužnost i ulogu. 

Može li se živjeti u gradu u kojem vlada etno-nacionalna grupa? 

To se zove “etnokratija”. Može. Ali teško. Ja sam mislio da će se Centar oduprijeti, ali nije. 

Jesi li pomišljao na ponovni odlazak iz BiH ili ostaješ ovdje?

Neću ostati ovdje, ali neću ni otići iz BiH. Mislim da je vrijeme da se odmetnem u planine i počnem djelovati “iz šume”, tj. unutar BiH, ali ne pod uticajem gradova i politike u naseljenim mjestima, već slobodno, “u saradnji s prirodom” i ljudima kojima se gadi ovo bolesno društvo i nastoje sačuvati ovo malo zdravog razuma u prirodi.  

S obzirom da si napravio dobar rezultat, hoćeš li se okušati na višem nivou, recimo u Kantonu Sarajevo? S obzirom na brojke, hladno bi mogao ući u Skupštinu Kantona.

Opet kažem: gradovi me ne interesuju. Interesuje me bh. nivo. Tamo se nas 11% mora “uvaliti” da tražimo svoj entitet iznad 1000 metara nadmorske visine – tamo gdje smo slobodni. 

Nudiš se biti gradonačelnik. Zar ne misliš da je to samo protokolarna funkcija, te da tu nema mnogo ovlasti? Šta bi uradio kao gradonačelnik?

Naravno, to je simbolična funkcija. Nije mi nikakva kesa nadohvat ruke. Partije nisu zainteresovane za takvu poziciju upravo iz tih razloga, pa bi možda stoga mogli biti ravnodušni prema tome da ja obnašam tu funkciju ili ne, ali ja jesam zainteresovan, pošto ja djelujem na simboličnoj razini, na ideološkoj. Odmah bi se povezao sa Vridžinijom Raggi u Rimu i pokretom Pet zvjezdica, pa da vidimo šta ova naša sorta može zajedno na malo širem nivou. Okrenuo bih Sarajevo malo na tu stranu. Približio bih te kulture koje su mnogo bliže nego se nekom u Sarajevu ideološki čine daleko.

Opština ili općina? Molim te, nemoj odgovoriti “opšćina”. 

Pa ako je skupština, onda je skupština opštine, a ako je općina, onda je skupćina općine. A ako može Šćepan polje, može i Opšćina. 

Čini se da glasači SDA nikad ne kažnjavaju svoju stranku, dok su glasači ostalih partija vrlo kritični prema svojim opcijama, i onda imamo situaciju da se raspu na proste faktore. Kako mobilizirati glasače koji ne podržavaju SDA?

Tako što se konzervativcima desnog centra suprostavi jako progresivna i revolucionarna građanska opcija. Onda se uzmu glasovi nazovi ljevice i pseudo-građanskih partija koje ni po programu, ni u praksi nisu različite od svojih oponenata, i tek nakon toga se uzme desnica na izborima. Ne može drugačije. A i kako i zašto bi moglo, ako niko nije načisto u čemu su zapravo oni suprotni desnici. Ne zaboravite: desničari su “u nas” jedni drugima suprotni, a svi su desničari, tako da istinska suprotnost, istinska promjena paradigme ne dolazi od ovoga što rade i govore ljevičari i građanske partije. Oni moraju biti mnogo radikalniji, reformistički, progresivistički, internacionalistički, revolucionarni da bi bili načisto sa sobom i glasačima šta hoće i kuda idu. 

Može li tzv. ljevica išta uraditi na kantonalnim izborima za dvije godine? 

Može, ako se ujedini, ali ne oko zajedničkog cilja da poraze desnicu, (jer će se nakon pobjede odmah posvađati i raspasti kada dođu na vlast), već se moraju ujediniti oko iste ideje, moraju se ideološki ujediniti. Moraju evoluirati i revolucionizirati se. Prije svega se moraju decentralizovati, kao partije. Ovo sada je sramotno kako i na koji način djeluju. Vrijeđaju inteligenciju članova i birača. Tek tada mogu povući mase za sobom. Ali potreban im je ne lider, već ideja vodilja. Potrebna je širina i veći udio progresivne inteligencije u kreiranju tog pravca. Ne mogu partijski operativci, birokrate i profesionalni političari kreirati idejni pravac. Sadašnja kriza je dokaz da ljevica bez progresivnih intelektualaca ne postoji, bez revolucionara, revolucionarnih zamisli i vizija – ne drži vodu. Svi mogu biti desničari, konzervativci, prepisivati spise iz srednjeg vijeka i gledati ličnu korist: “use, nase, i podase”. Ono što vodi ljude i privlači ljevici je njen internacionalizam, raznovrsnost i zajedništvo, široka i uzvišena humana ideja, duh progresa i promjene. A toga slabo da ima u retorici ljevice. Imaju kilometri puta kao i kod ovih drugih. 

Iako nisi stalno zaposlen, čini se da živiš normalno, te si veoma produktivan. Moj je dojam da većina ljudi danas u Bosni ne može da se navikne da je stigao kapitalizam, te da nekako čekaju da im posao padne s neba. Traže posao, a Boga mole da ga ne nađu. Koja je tvoja poruka nezaposlenima? Može li svako naći svoje mjesto pod suncem, ako se malo potrudi?

Raditi se mora. Moja poruka je da ne traže prijatelja u državi. Država je loš prijatelj. Država je diler državne pomoći, te kao i svaki drugi diler – ne može ti biti prijatelj. Njoj je, naime, u interesu da postaneš ovisnik o njenoj usluzi, a ne da postaneš slobodan čovjek, jer kada nam više ne bi trebala – država bi prestala postojati, a to bi ostavilo bez posla sve državne službenike. Slična stvar kao i sa religijom. Kada bi se sutra Bog lično pojavio na zemlji – sveštenici svih religija bi se ujedinili da ga kidnapuju, ubiju, sakriju, šta li – jer bi momentalno ostali bez posla – nikom više ne bi trebali – ni Bogu ni nama. Tako i država. Najgore je što svi ti mladi traže posao u državnom sektoru – pa samo otežavaju državu i čitavu situaciju. Pored toga se moraju osloboditi dužničkog ropstva, ali ne onog na koje se obično misli već jednog drugog: prvo se mentalno oslobodite pomisli da vam iko išta na svijetu ili u državi duguje, pa čak i sama država – i oslobodićete se te vrste dužničkog ropstva. Najvažnija je sloboda. Ne padajte na laži da će vam država kreirati posao već ga kreirajte sami, a državi recite da vam se ukloni s puta njenim nerealnim nametima i to je to.

Intervju je originalno objavljen na sajtu http://www.novinar.me, 11. oktobra 2016. godine.