Boris Dežulović je 2010. godine napisao jedan genijalan tekst, pod nazivom “Ubi nas prejak veznik”. Naslov je upućivao na ono naše čuveno balkansko “ali”, gdje na svako sranje koje je počinio narod kojem pripadamo, odgovaramo sa “ali znaš li šta su oni nama učinili”. Njuz.net je čak napravio odličnu zezanciju na taj račun, gdje su sastavili članak o obilježavanju kultne rečenice “a šta su oni nama radili”.

Ovih dana svi znamo šta se dešavalo u Parizu. Pomahnitali mladići, vjerovatno arapskog porijekla, zovući sebe muslimanima, pobili su ljude na koncertu, te na drugim mjestima gdje su se ovi zabavljali. Razlog je ko zna kakav, i nikada ga nećemo saznati, barem ne iz usta ovih mladića, koji su se raznijeli u vjerskom zanosu ubijanja inovjernika.  Takođe, razlog nikada nećemo saznati ni sa oficijelne strane francuske ili bilo koje druge vlade. Svi ponavljaju već izlizanu mantru u kojoj kažu da se moramo svi zajedno boriti protiv terorizma, dok internet moralisti pričaju kako Evropa ima duple standarde, ponavljajući kako je “grozno ovo što se desilo u Parizu, ali…”, te onda ponavljaju ko je sve kriv za teroristički napad, koji su uzroci, ko je to zaslužio, a ko izveo. Svi sve znaju, gađaju se teorijama zavjere, i svi su najpametniji. Svi su u svom mišljenju uglavnom radikalni, te dok jedni govore kako je religija prokleta, drugi opet pričaju kako ovo što se desilo nema veze s religijom. U svakoj rečenici čitamo ovo famozno “ali”, koje prilično bode oči, ali koje je ponekad sasvim prirodno postavljeno na to mjesto. Drugog veznika nema ukoliko se želi reći da i neko drugi ima odgovornost za sranja širom svijeta, a taj neko drugi je sigurno i sama francuska država.

Živim u Holandiji, samo nekoliko sati od Pariza, te mi je već odavno jasno da se ovakav neki napad može desiti uvijek i svugdje, pa i u mom gradu. Naravno, ne obazirem se previše hoće li me zadesiti, jer tako ne mogu živjeti. Preživio sam četiri godine rata i ako bih konstantno strahovao, to me ne bi odvelo nigdje. Putujem po susjednim zemljama, pa samim tim često skoknem i do Francuske, gdje mi svaki put bude sjajno.

Francusku znam po dobrim vinima, lijepim ženama, fenomenalnom normandijskom sajderu, prelijepim kućama, najboljoj hrani na svijetu, uređenim krajolicima, odličnom noćnom životu, radničkim pravima, poljoprivrednim zadrugama, istinskoj demokratiji, ljudskim pravima, prelijepom jeziku, umjetnosti, povremenoj simpatičnoj aroganciji, te uglavnom po dobrim ljudima. Često kada ulazim autom u Francusku pomislim kako je i nebo ljepše u toj zemlji, te odmah skoknem do prvog restorana u kojem znam da ću pojesti nešto ukusno.

Ipak, sve ovo ne važi kada izađete izvan ove zemlje. Van granica Francuske, znamo je po konstantnom ratu, ugnjetavanju ljudi širom svijeta, kolonijalnoj prošlosti, sadašnjošti i budućnosti, stotinama hiljada ubijenih u ime njenih interesa, itd. Pored Amerike i Engleske, to je vjerovatno država koja je izazvala najviše ratova ikada, a petljali su se i gdje im jeste i gdje im nije mjesto. Svima je poznato krvoproliće u Alžiru, a od ovih najsvježijih dešavanja, Libija i Mali su vjerovatno najočigledniji primjeri. Francuski predsjednici, bez obzira na to jesu li desničari ili ljevičari (a kao da ljevica uopšte više igdje postoji) slali su svoje trupe u ove zemlje, i to se uvijek radilo iz prljavih interesa. U Libiji su ubili Muamera Gadafija jer ih ovaj više nije htio finansirati, u Maliju su potpuno nepozvani upali i krenuli u vojnu intervenciju (Boga pitaj protiv koga), a konstantno su učestvovali na raznim ratištima širom svijeta, pa i na našem. Uvijek su imali šta reći o bilo kojem ratu u svijetu, te su uvijek jasno zauzimali stranu.

Danas kada Pariz pati, i kada svi objavljujemo francuske zastave na društvenim mrežama, i dok pametujemo šta se ustvari desilo, tamo negdje daleko od naših očiju pate iračka i afganistanska djeca, i to uglavnom zbog direktnog uticaja Amerike, Engleske i Francuske. Nijedna od tih zemalja nije nevina kada su sva sranja ovog svijeta u pitanju, a prosječan Englez, Amerikanac i Francuz se apsolutno ne pitaju da li možda njihove zemlje imaju ikakvu odgovornost. Naravno, te zemlje su daleko, pa nas plaho i ne interesuju, a valjda je u ljudskoj prirodi da nas zanima samo ono što je blizu i o čemu nam mediji probijaju mozak.

Tako se danas takođe najavljuje još veća ofanziva, još veći rat protiv terora, koji je započeo još u vrijeme idiota Džordža Buša, a nastavio se preko svih drugih masovnih ubica koji su se zvali američkim, engleskim i francuskim predsjednicima/premijerima. Svaka izjava koju oni daju izgleda patetično u odnosu na činjenicu da u pravilu nemaju nikakvih dokaza za svoje tvrdnje. Sjetite se pada malajskog aviona u Ukrajini, kada je Obama izjavio 15 minuta nakon pada da su ga oborili Rusi. Sjetite se današnje vijesti da jedan od napadača ima sirijski pasoš Sjetite se optužbe da Sadam ima nuklearno oružje. Sjetite se izjave Andersa Rasmusena da je ubistvo Gadafijevog unuka bilo potpuno opravdano i legitimno (izjavio za FTV kada je bio u posjeti Sarajevu). Itakodalje.

Dok svi čekamo da svijet postane bolje mjesto, trebalo bi da se zapitamo kakvu ulogu imamo u njegovom kreiranju. Osim tvrdnji da su krivi radikalni vjernici ili radikalni ateisti, trebalo bi da se zapitamo šta prosječan francuski, engleski ili američki građanin danas misli i uopšte zna o vanjskoj politici svoje zemlje. Pitaju li se ima li njihova vlada ikakvu odgovornost? Pitaju li se zašto se ovo ne dešava u Finskoj, Poljskoj, na Islandu, u Portugalu? Naravno da ne pitaju, nego očekuju još veću borbu protiv terorizma, za koji ne znaju ni ko ga je napravio, ni ko ga finansira, niti u čijem interesu zapravo radi, a tek kada se odgovori na ta pitanja, možemo očekivati da svijet možda postane bolje mjesto. Po saznanjima Vikiliksa, gospođa Klinton već odavno zna ko finansira ISIL, ali obični građani ne znaju jer su zatrpani vijestima o borbi protiv terora. Istog onog terora sa britanskim naglaskom kakav ima Džihadi Džon. Ko koga tu jebe, vjerovatno nikada nećemo saznati.

Zbog svega toga, kada razgovaramo o ovakvim dešavanjima, dakako da uvijek ima “ali”, posebno ako želimo razgovarati o uzrocima terorizma i onima koji su ga napravili. Jednog dana kada prosječan Francuz shvati da njegova država iskorištava i ubija narod širom svijeta, možda tada prestanu sranja i na njihovom tlu. A dotad ćemo u Evropi i dalje kriviti nekog drugog, bez da se ijednog momenta upitamo ima li tu nas. A Dežulovićevo “nema ali” nije sveta krava, niti je uopšte primjenjivo u svjetskim okvirima jer se u međunarodnim odnosima itekako sve dešava s razlogom, tako da itekako ima “ali”.

Kao što građani Pariza nisu krivi što su izginuli, vjerovatno ni građani Iraka, Afganistana i Libije takođe nisu krivi. Međutim, ove zemlje više praktično ne postoje. Kao što ne postoji ni Jugoslavija, a Pariza i Francuske će još dugo biti. I u Parizu ćemo otvarati restorane poput ovog ispod na slici. Bilo jednom…

Tekst je objavljen nakon terorističkih napada u Parizu, u novembru 2015. godine.