Juče sam, kao i 400.000 drugih ljudi, pogledao novi genijalni uradak Dubioze kolektiv. A onda sam ga pustio opet. I opet. I opet. I tako dvadeset puta. Danas cijeli dan pregledavam na Jutjubu razne klipove, od koncerta sa Sziget festivala, do svirke sa grupom S. A. R. S. u zeničkoj Areni. Pogledao sam i nekoliko intervjua na raznim teve stanicama, i preslušavajući sve njihove pjesme shvatio sam da nema rečenice niti stiha sa kojima se ne slažem.

Tranzicija svima prija, kratak je put od druga do gospodina, ljevica se ponavlja k’o pokvarena ploča, sad će da nas biju sile svjetske milicije… Sve su to stihovi koji tako lijepo oslikavaju cijelo naše usrano stanje. Dubioza je jedno od rijetkih svjetala u našem mraku, koje svojom pozitivnošću isisa iz nas i zadnji atom pozitivne energije.

Ovih dana sam plaho tužan jer neću biti na koncertu u Amsterdamu, 29. novembra, na Dan Republike. Prvi put sam ih slušao u februaru 2005. godine na Bjelašnici, kada su još uvijek bili mali bend sa perspektivom. Tada su imali i pjevačicu, te su pjevali isključivo na engleskom. Otad se mnogo toga promijenilo. Dubioza je izdala nekoliko albuma i na našem jeziku, ali su pored toga postali i planetarno popularni, čak se može reći i svjetski b(r)end.

Tog februara 2005. godine napravio sam fotografiju koju sam jedva iskopao sa nekog starog hard diska, prisjetivši se snoubord kupa kojem sam nazočio. Tada je Dubioza bila poznata kao zenički bend, te im je najpoznatija pjesma bila “Be Hairli”. Do danas sam bio na barem 15 njihovih koncerata i svaki je bio drugačiji. Jedne prilike je Brano Jakubović rekao kako se uvijek trude odsvirati nekako drugačije, jer ne misle da je u redu prodavati uvijek istu svirku.

Naravno, i to je više nego fer prema njihovim slušaocima i obožavaocima, i izaziva samo divljenje i respekt. Svaki album im je besplatan i može se skinuti legalno na njihovoj stranici. Oni se ne žele obogatiti od autorskih prava jer ih ne priznaju; oni priznaju novi pristup muzici i pristupu životu uopšte. Lijevo su orijentisani, zalažu se za legalizaciju marihuane, i sviraju 200 puta godišnje po cijelom svijetu, od Kolumbije do Nove Kaledonije, od Vardara pa do Triglava. I ne jebu živu silu, svima kažu sve što misle. Veliki dio života provode u kombiju, rade svoj posao pošteno i profesionalno, a nikad ne zakažu. Uživo zvuče još bolje nego u studiju, a na noge podižu i najstarije. I pored svega toga, pravi su predstavnici Balkana; višenacionalni su, vole ćevape i janjetinu, ali ne priznaju granice.

Zbog svega ovoga su već sada veliki, svjetski, svemirski bend. I to će još dugo biti tako.