Prije nego uopšte i počnem ovaj članak, najprije ću reći da sam se u naslovu šalio. Naime, na more u Hrvatsku odlazim već 30 godina, volim tu zemlju i u njoj se osjećam kao kod kuće. Ne priznajem novonastale granice između nas koji smo rođeni u Jugoslaviji, i jednostavno ih vidim samo kao birokratsku zavrzlamu. Odlazim uglavnom na Pelješac, ali i u Dubrovnik, Cavtat, Korčulu i druga lijepa mjesta na hrvatskom jugu.

Ipak, ove godine sam imao priliku otići na sedmicu i u Tursku, i to upravo prije još jednog ljetovanja na Pelješcu. Razlika je bilo mnogo, a ovdje ću vjerovatno navesti samo neke od njih.

Prije svega, sezona u Turskoj, iako je maj, je uveliko počela. Pitao sam domaćine iz hotela u kom sam odsjeo dokad otprilike očekuju da će raditi, na šta sam dobio odgovor da je samo od sredine novembra do Božića prilično prazno. Zatim slijedi proslava blagdana, kada je hotel ponovo krcat, dok u januaru već dolaze fudbalski klubovi na pripreme, tako da je hotel uglavnom ponovo ispunjen. Prosječna godišnja popunjenost je oko 85%, a radnici na odmore obično odlaze u pomenutom periodu u decembru, te ponekad u februaru, jer ni tada nije previše ispunjeno. U martu već počinje sezona i traje skoro do kraja godine. Kako se ljeto približava, okuplja se i više mladih, te porodica sa školarcima, a proljetni i jesenski mjeseci su rezervisani uglavnom za roditelje i skroz malu djecu, penzionere, parove i poneke studente. Kako god, rijetko kad se gube novci i ne čeka se juli da se nešto ušićari, kao što to rade naši zapadni susjedi.

Za razliku od turskog Kušadasija, na Pelješac sam stigao početkom jula. Neko bi rekao da je to usred sezone, međutim, moji dobri poznanici su 8. jula u Orebiću još pripremali svoj restoran da konačno “krenu u biznis”. Mjesto su opremili prilično lijepo, doveli radnike sa mađarskim pasošima iz Subotice i nadali se da će između 15. jula i 15. avgusta ostvariti dobar profit. Hrana im je bila kao iz snova, i mogu reći da je to prvi dobar restoran u kom sam jeo na potezu od Stona do Lovišta. U Trpnju sam volio jesti u jednom restorančiću u privatnoj kući, ali sam prestao nakon što se lokalni barba izdrkao na nas jer smo mu ukazali na grešku u cijeni riblje paštete; u cjenovniku je stajalo 15, a na računu 40 kuna, za nas petoro je to bilo cijelih 125 kuna. Rečeno nam je da nismo zahvalni što nam je “napravija najbolji rižoto od sipe na svitu, i da nije u redu što zakeramo za sitnice”. Barba je bio i pod gasom, te je atmosfera bila prilično neugodna.

U drugim pelješkim restoranima sam znao čekati satima na jelo, ponekad je radnicima bilo mrsko i pogledati me, a uvijek sam imao para i htio sam samo dobro jesti, za svoj novac. Nažalost, gosti iz Njemačke, Češke ili Poljske su imali prednost.

Kada već pričam o hrani, trebam li reći da je u Turskoj za 500€ sve uključeno? Ali baš sve, i let iz Sarajeva, transfer do hotela, jelo i piće 24 sata dnevno, ležaljke, pedalina, sauna i tursko kupatilo i pet zvjezdica ugođaja, uz vječno nasmijane domaćine koji non – stop nešto rade, čiste, popravljaju, trude se… Za doručak vam ponude oko 70-80 različitih delicija, od pet načina na koje se može spremiti jaje, preko pet vrsta različitih palačinaka, pa sve do različitih salata, voća, maslina i ukusnih vrsta hljeba. Za ručak je ponuda nešto “siromašnija”, pa imate izbor od samo 50ak jela, od toga barem 30 kuhanih ili na roštilju. Večera je prava poslastica za gurmane, i tu imate izbor između nekoliko vrsta prvoklasne ribe i morskih plodova, sve vrste mesa osim svinjetine, pa sve do veganske i vegetarijanske hrane. Za hladna predjela ovi ljudi nude npr. salatu od kozica i fino pripremljen losos, a izbor glavnih jela počinje sa janjetinom koja se raspada u ustima, pa seže sve do nekoliko vrsta roštilja, paste, svih mogućih vrsta povrća itd. Za desert možete odabrati neki od najmanje 30 vrsta kolača.

Pored ukusne i obilne ponude hrane, kafa, čaj, sokovi, pivo, žestoka pića i kokteli su takođe uključeni u cijenu. Koktel koji u prosjeku u Hrvatskoj košta između šest i osam eura, u Turskoj možete dobiti koliko god želite puta. I tako i u tri ujutru.

A more u Turskoj je jednako dobro kao i ovo naše, Jadransko…

Za ovakvu uslugu u Hrvatskoj bih morao platiti mnogo više. Zbog toga sam napravio jednu mini tabelu, u kojoj možete vidjeti otprilike upoređene cijene. Pošto na Pelješcu i Korčuli nema hotela od pet zvjezdica, u tabelu sam stavio jedan od korčulanskih hotela sa četiri. Cijene sam sastavio po vlastitom iskustvu, računajući da bih nekad jeo ribu, a nekad meso, uz neko hladno ili toplo predjelo. Potrebno je reći da je Korčula kud i kamo jeftinija opcija od recimo Dubrovnika ili Makarske, ali recimo da je jednako kvalitetna i lijepa kao i Kušadasi. U tabelu sam uključio i prevoz, s tim da treba reći kako do Korčule možete autobusom ili privatnim automobilom, dok je u cijenu ljetovanja u Kušadasiju uključen avion.

Na kraju sam dobio razliku od 278,5 eura, koja je za dvije osobe dovoljna da se plati još jedno kraće putovanje, recimo na koji dan u Beograd ili Budimpeštu, i to takođe u skupom hotelu. Pored razlike u cijeni, u Turskoj se nijednog jedinog momenta nisam osjećao kao gost trećeg reda, što je u Hrvatskoj, nažalost, čest slučaj. Primijetio sam i da turski gradovi žive 24 sata dnevno, što se za hrvatsko primorje može reći samo za Zrče i eventualno Makarsku i Primošten. Kada sam prije dvije godine otišao na koncert Jure Stublića u Korčuli, imao sam priliku gledati starog rokera u tužnoj atmosferi od jedva stotinjak gledalaca, od kojih je barem 30 sve vrijeme pjevalo ratne pjesme. Posilje ponoći, u gradu Korčuli, jednostavno je sve umrlo. Više nije bilo brodice ni trajekta za Orebić, taksi je misaona imenica, a grad je postao potpuno mrtav. Morali smo čekati do pola 5 ujutru na prvi trajekt. Za razliku od Korčule, iz centra Kušadasija do hotela sam u tri ujutru stigao taksijem i to za šest eura. Prije toga smo cijele noći gledali trbušne plesačice, slušali orijentalnu muziku uživo i uživali uz turski čaj, rakiju i midye dolmu, napravljenu od mušula i riže. Radnje su radile uglavnom do 1 ili 2, a u njima možete naći sve što se prodaje na poznatoj istanbulskoj Kapali čaršiji.

Ne želim pozvati ljude da bojkotuju hrvatsko more. Ipak se mi iz Bosne tamo uglavnom lijepo osjećamo, ali mi nikada neće biti jasno zašto je problem poslužiti gosta sa jednakim žarom kako to rade majstori turizma. Nije mi jasno ni zašto se već godinama oslanja samo na sezonu od početka jula do kraja avgusta, dok u maju, junu i septembru, kada je vrijeme takođe lijepo, gradovi izgledaju kao usred zime. Tada turista nema, oni ipak biraju krajeve gdje se turizmom bave ozbiljniji i profesionalniji ugostitelji.