Tokom svoje višegodišnje karijere u nevladinim organizacijama, imao sam priliku upoznati mnoge kulturne ljude koji dolaze iz Jugoslavije ili su porijeklom iz te imaginarne zemlje, koja još samo živi u srcima, uglavnom, dobrih ljudi. Jugoslavija kao pojam nije iščezla i neće još zadugo, pogotovo kada počnemo razgovarati međusobno. Iako smo mi, koji putujemo širom Balkanskog poluostrva, naviknuti na svaki akcent, veliko je pitanje da li će se naša djeca i unuci razumjeti za nekih pedesetak ili sto godina.

Najveći kritičar jedinog bosanskog pravopisa, onog koji je napisao Senahid Halilović sa saradnicima, je profesor Midhat Riđanović. Za magazin Start BiH, Riđanović upravo govori o mnogim manama tog pravopisa, kroz jedan šaljiv i originalan način, ali takođe i s dozom ozbiljnosti. Ono što je tu veoma ozbiljno je, kako prof. Riđanović ističe, politizacija bosanskog jezika, koji je nakon 1995. godine doživio veliki zaokret i odjednom postao bliži zapadnoj (hrvatskoj) nego istočnoj (srpskoj) varijanti. Što je bilo normalno reći, danas više nije, pa se naši ljudi vrlo često i ne sjećaju da se nekad u Sarajevu govorilo isključivo «opština», «uopšte», «zavisnost», «istorija», «biće», «počeće» (a ne «bit će» i «počet će», kao i ostali oblici futura u ovom obliku) itd., dok se danas uglavnom govori «općina», «uopće», «ovisnost» i «historija». Neki oblici su pravilni u dualnom smislu, a neki su potpuno izbačeni, kao što je npr. «opština», pa je jedini pravilan oblik ostala «općina». Takođe (i ova riječ više nije pravilna, po Haliloviću se kaže «također») se drugačije i pisalo, pa su pravilni oblici bili «u stvari», «u redu», «na žalost» i drugi. Danas se te fraze uglavnom pišu zajedno, iako nema realnog osnova za to, pogotovo jer se, kako prof. Riđanović i kaže, može ubaciti riječ između, pa je onda vrlo komplikovano napisati «na moju veliku žalost» ili «u najboljem redu».

Pored svih ovih nepoželjnih fraza i izraza, uveli smo i slovo «h» i gdje treba i gdje ne treba. Tako su «lahko» i «mehko» odjednom postali pravilni i preporučljivi oblici, «kahva se počela točiti u svakom kahviću», a djeca su se igrala «hloptom». Sjećam se i jedne reklame, na kojoj je pisalo «Koji moBiHtel želite?», aludirajući na bosanskohercegovačkog operatera. Profesor Riđanović ovakve ispade naziva dodvoravanjem nacionalistima, a šta bi i drugo to moglo biti, pored svih ovih nelogičnosti, koje su se desile čim se rat završio. «Srpski» izrazi (a posebno i ćirilica) postali su preko noći nepoželjni i trebalo je odvojiti «naš jezik» od «njihovog», upravo onako kao što su to Hrvati uradili.

Okolokućno livadsko vuneno travopojedalo (ovca)

A kako su se ponašali hrvatski lingvisti, govorila je profesorica Hanka Vajzović na jednom od svojih predavanja. Pojavu najnevjerovatnijih riječi i izraza nazvala je «silovanjem jezika», kako se to stručno i naziva, a «silovanje» je započela tuđmanovska garnitura, koju je pomalo i zaustavila socijaldemokratska struktura u Hrvatskoj, pa je «šport» ipak ponovo nazvan «sport» (ali ne i u BiH, gdje je hrvatski čistiji od onog u Hrvatskoj), a riječi poput «zrnojed» (vrabac), «zrakomlat» (helikopter), «nogostup» (trotoar, pločnik) ili «brzogriz» (fast food), postale su predmet šprdnje. Danas se na bosanskohercegovačkim televizijama govori vjerovatno najispolitizovaniji hrvatski jezik na svijetu. Tako, recimo, Boris Bilić, sportski novinar i dijete s Bistrika, kojeg lično poznajem i divim se njegovom privikavanju na novi govor, kaže, «Štovano gledateljstvo, dobra vam večer». Lektor je ovom novinaru morao prepraviti četiri od pet riječi u rečenici, kako bi prilagodio govor hrvatskoj varijanti. Siguran sam da bi mladi novinar Bilić u svakodnevnom govoru ipak rekao, «Poštovani gledaoci, dobro vam veče», jer u Sarajevu je veče uvijek bilo u srednjem, a ne u ženskom rodu, te nije imalo «r» na kraju.

Kada smo već kod rodova, bitno je napomenuti i nasilno izjednačavanje zanimanja i profesionalnih poziva, gdje se na svako zanimanje moralo dodati «ka», «kinja» ili «ica», u zavisnosti od jezičke varijante koja se koristi. Tako su nastale mahom smiješne riječi poput «trenerka», «policajica», «saobraćajka», «vojnikinja», «kovačica», «obućarica», «kritičarica», «borkinja» itd. Nastao je i problem naziva koje je nemoguće prilagoditi, pa se muška medicinska sestra valjda trebao zvati «medicinskim bratom», a «muška babica» ko zna kako. Nekako me to podsjeća na aktivnosti Fondacije «Cure», koje su svojevremeno napravile akciju pod nazivom, «Ne zovi me sine». Kad sam ih pitao znaju li da djevojčice na Majevici ne idu u školu, nisu imale odgovora, a kad sam ih zvao u emisiju u kojoj sam tada radio, da gostuju, svih šest «cura» su bile u Minhenu na nekoj konferenciji. Valjda škola i nije toliko bitna, dok je veoma važno da se naše curice ne zovu sinovima, iako sam siguran da većina roditelja i ne pomisle na tu imenicu «sin» kada zovu svoju djecu.

Dino Merlin je najveći bošnjački umjetnik (više bošnjački, nego umjetnik)

Pored politički, rodno, polno, rasno i «kakovećsvene» korektnih izraza, svih ovih godina smo i žrtve klasične zloupotrebe jezika. Sredinom 2008. godine, u organizaciji Otvorenog društva, predstavljeno je istraživanje u osnovnim školama diljem lijepe naše BiH. Prisustvo toj konferenciji moglo je garantovati da ćete čuti najstrašnije moguće primjere izjavnih, upitnih, odričnih i drugih rečenica, koje su se provlačile u udžbenicima našeg jezika, kao i druge grozne primjere iz udžbenika tzv. nacionalnih predmeta. Konkretno, primjer izjavne rečenice u Zapadno-hercegovačkom kantonu je bio «Volim sve hrvatske rijeke». Primjer upitne rečenice u nekoj školi po srpskom planu i programu je bio «Koji je najveći srpski grad?», a odgovor, gle čuda, «Najveći srpski grad je Čikago!» (!!!!!!). Štampane su i slikovnice «Naš dedo Alija», sa likom koji nevjerovatno podsjeća na Aliju Izetbegovića, indoktrinirajući djecu prema SDA struji, koju je utemeljio upravo «naš dobri dedo Alija», a koja nas je unazadila vjerovatno više nego ijedna politička struja ikad, i osiromašila ovu zemlju kao niko do dana današnjeg, koristeći se parolom «Deset (ili već dvadeset) najtežih godina zajedno». Naziv «geografija» je ponovo vraćen ovom predmetu u školama u Hrvatskoj, dok se u hrvatskom planu i programu, u BiH, i dalje koristi «zemljopis», bez obzira što zemljopis uopšte nije nauka. Istorijski udžbenici koji se koriste u sarajevskim školama, završavaju na 1992. godini, tako da nema ni riječi o najnovijem našem ratu. Time se ignoriše sve što se desilo u posljednjih osamnaest godina, ali što je još strašnije, daje se prilika da roditelji direktno uče djecu svojim istorijama, koje su uglavnom neistinite ili poluistinite. Jedan od rijetkih, ali sjajnih primjera, je publikacija Centra za demokratiju i pomirenje, pod nazivom «Učenje moderne istorije jugoistočne Evrope». Publikaciju su napravili domaći stručnjaci iz svih zemalja ovog dijela svijeta, vjerovali ili ne – zajedno, i složili se oko istorije ovih prostora. Ove knjige možete besplatno pohraniti na svoj kompjuter na linku http://cdsee.org/jhp/download_eng.html, i to na svim našim jezicima, kao i na grčkom, albanskom, makedonskom, engleskom i turskom.

Śedi dolje, mrčo i spušti tu śekiru iz ruku!

Crnogorci su, u svom poimanju jezika, ipak otišli na drugu stranu. Ostavili su sva gramatička i pravopisna pravila iz srpskog, ali su promijenili ime jezika i sada se on zove – crnogorski. Uveli su dodatna dva slova u alfabet i time jasno kazali kako se žele ipak odvojiti od Srbije i u jezičkom smislu. Dodata slova su «Ś» i «Ź», koja se izgovaraju uglavnom u riječima koja imaju glasove «S» i «J» ili «Z» i «J», jedan do drugoga, kao što su «śekira», «śever», «źevati» ili «iźelica». Pri svemu ovome, Crnogorci su svoj narodni jezik i sve lokalizme koje su imali jednostavno standardizovali i sada je na crnogorskom jeziku moguće napisati «poneđeljak» ili «đed». Tako su, početkom devedesetih godina, Nadrealisti ismijavali mahalski govor, ali su dobili kontraefekat, pa se na znakovima pojavio «ležeći policajac», umjesto ispupčenja na cesti, a mnogi izrazi koje su izmislili, ušli su u svakodnevnu upotrebu. Oni su takođe vrlo genijalno nazvali ove jezike sa mnogo različitih imena, što se na kraju upravo i desilo, ali sa mnogo manje humora nego li je to bilo za vrijeme gledanja njihove serije.

Da su naši političari imali manje utjecaja na lingviste, naš je jezik mogao imati samo jedno ime, jer ima manje razlika nego npr. australsko i američko narječje engleskog jezika, a da ne spominjemo švicarsko i njemačko narječje njemačkog jezika. Nažalost, danas se sve manje razumijemo i česte su prilike kada razgovaraju dva bivša Jugoslovena, jedan npr. iz Vranja, a drugi iz Varaždina, da uopšte ne mogu povezati smisao rečenica, osim ako govore standardnim jezikom. Takođe, naši nekadašnji sunarodnjaci, a danas etnički i nacionalni susjedi, Makedonci, Slovenci i Albanci, sve manje govore naš jezik. Dok Makedonci i Slovenci i dalje gledaju naše televizijske kanale, slušaju našu muziku i sl., mnogi Albanci ne žele ni pomisliti kako bi lijepo bilo znati jezik koji je na Kosovu službeni. Ti narodi više u školama naš jezik ne uče, što iz političkih, što iz drugih razloga.

Engleski kao alternativa

Nedavno sam prisustvovao jednoj političkoj konferenciji na kojoj su učesnici bili mahom iz jugoistočne Evrope, kako se danas moderno zove Jugoslavija. Službeni jezik je bio engleski. Poveo sam, tokom jedne sesije, debatu, na kojoj su me Albanci žučno iznapadali, jer sam rekao kako bi bilo mnogo normalnije da je jezik ove konferencije srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski, nego engleski. Moja «braća po vjeri» (kako su me nazvali čas prije toga) su oštro osudila moj nastup, i okarakterisali me kao prosrpskog nacionalistu, što su potkrijepili i mojom Facebook grupom u kojoj se zalažem za iscrpnije učenje ćirilice u bosanskim školama. Naravno, nisu svi imali takvo mišljenje, ali su se kasnije svi složili kako ni Jugoslavija nije valjala radi toga što Kosovo nije bila republika. Kada sam ih pitao zašto ne bi znali i učili naš jezik, odmah su počeli spominjati Miloševićeva ugnjetavanja, odnos prema njima i druge, potpuno nerelevantne stvari. To mi je oduzelo cijelo jedno popodne objašnjavanja kako ja nisam protiv Albanaca, i kako mi je potpuno jasno kroz koji pakao su neki od njih prošli, ali da i dalje mislim kako trebaju znati naš jezik i kako je to bogatstvo koje je neprocjenjivo, kao što bih i ja volio znati albanski.

Bilo kako bilo, ostaje nam da se borimo protiv jezičkog nacionalizma, jer će nam izjavne rečenice u čitankama kao što su «Volim sve hrvatske rijeke» ili «Najveći srpski grad je Čikago» stvoriti prave male fašiste, koji će opet jednog dana ratovati. Slikovnice poput «Našeg dede Alije» su već napravile ogromno stado ovaca koje samo klima glavom na svako daljnje ugnjetavanje i nazadovanje, pogotovo ono koje čine Bošnjaci nad Bošnjacima. Jezik je samo jedan od instrumenata manipulacije naroda, ali vremenom može napraviti nesagledive posljedice. Sve dok Bosanci govore da srpski film «nije njihov», dok ne uče ćirilicu kao nekad, dok Srbi ne shvate da «celi svet ne razume srpski», dok Hrvati ne prestanu izmišljati nove riječi (od kojih su neke i svrsishodne, kao npr. «uspornik», riječ za ispupčenje na cesti, napravljeno da uspori vozila), a Crnogorci se ne inate drugima svojom standardizacijom lokalizama, ne možemo se nadati da ovaj, definitivno isti, jezik dobije jedno ime. Naučnici bi se trebali zalagati za to, a evo ja im predlažem da se jezik zove «južnoslavenskim».

Tekst je objavljen na portalu Buka, u martu 2010. godine.