Šareni artikal

Sjećate li se filma «Američka rapsodija»? Snimljen je 2001. godine, u njemu igra, tada petnaestogodišnja, Scarlett Johanson, a radnja se dešava u Mađarskoj i Americi. U filmu porodica pobjegne iz mrskog komunizma u «zemlju slobode», naravno Ameriku, a prelazeći granicu kroz bodljikavu žicu, automatski počinju pričati engleski već u Austriji, pogazeći sve svoje korijene i zaboravljajući da su ikad živjeli u Mađarskoj. Istini za volju, to uopšte nije svojstveno Mađarima, i ti ljudi pričaju svoj jezik gdje god da žive, bila to Vojvodina, Rumunija, Slovačka, Mađarska ili čak daleka Amerika. Bitniji detalj filma po ovu priču, je povratak mlade Scarlett u Budimpeštu, gdje je ljudi presreću i pitaju koliko koštaju njene farmerice. Banane se prodaju kao nešto luksuzno, a hljeb se dijeli «na kartice» (svaki dan ista količina po osobi, ni više, ni manje). Prijatelji njenih roditelja dočekuju mladu djevojku i pričaju joj kako je vlast uzela njihovu kuću na pravdi Boga, te im zaboga, dodijelila stan u Budimpešti, koji oni nisu htjeli. Time nam je jasno dato doznanja da je privatna svojina svetinja (kakav neokapitalistički izraz, kao da ćemo je u grob sa sobom ponijeti), a da je Amerika zemlja mogućnosti, za razliku od bilo koje lenjinističke i socijalističke odvratne tvorevine. Trailer je ispod, a film vjerovatno možete pronaći na nekom od svojih omiljenih piratskih stranica. Ono što je sigurno je činjenica da ovo više nikad nećete doživjeti u Bosni i Hercegovini. Banana i ostalih luksuzarija će uvijek biti, bez obzira na to imate li novaca da ih kupite.

Još jedan pretpraznični vikend je iza nas. Potrošačka groznica trese nas više nego ikad, slavimo sve moguće praznike, bez obzira na vjeru i naciju, i radujemo se njima. Radujemo se što ćemo odmoriti od posla, na kojem u prosjeku zarađujemo oko 800 KM, novce koji nisu dovoljni ni da pokriju režije i stanarinu. O nekakvoj kupnji stana ili gradnji kuće i da ne pričamo.

Nedavno je u Sarajevu otvoren još jedan tržni centar. Kažem, «još jedan», jer ih već u samom centru grada ima četiri – pet, a u planu su još dva, jedan na Markalama, a drugi na Marijin Dvoru, mjestu gdje su nedavno otvorena posljednja dva, i to u samo nekoliko stotina metara. Ni ovaj koji smo ovih dana imali priliku vidjeti ne odudara mnogo od ostalih. Cijene u njemu su nenormalne, kako u samoj samoposluzi, tako i u kafićima, restoranima, te prodavnicama odjeće, obuće, nakita, parfema i svih ostalih stvari koje prosječan insan sebi ne može kupiti. Izdvaja se jedna jeftina prodavnica muških i ženskih odjevnih predmeta, i upravo u njoj je bila najveća gužva. Mase ljudi sa velikim osmijesima na licima su se divili svemu i svačemu, kupovali nemilice i gurali u korpe sve što im dođe pod ruke. Iako je to bio tek prvi dan otkako je tržni centar otvoren, većina cijena su bile prekrižene i ispod su stajale nove. Eto, k’o biva, sniženo je, pa onda jakna ne košta 90, nego 25 maraka. Iako ne vrijedi ni tih 25, ljudi k’o mahniti trče da je kupe, «jer zaboga, pogledajte koliko je koštala». To je jedan od osnovnih principa trgovine. Staviti previsoku cijenu, zatim je sniziti i ona postaje oku prihvatljiva. Sva istraživanja govore da se više isplati prodavati skupe, nego jeftine stvari, bilo da se radi o odjeći, obući ili hrani. Pshilogija čovjeka je takva da će vjerovati više cijeni i procjeni prodavača, nego svojim očima, pa će npr. cipele, potpuno jednakog kvaliteta, platiti duplo više u nekoj markiranoj prodavnici, nego da će ih kupiti direktno kod obućara, koji ih je svojom rukom napravio i samim tim dokazao koliko su kvalitetne.

Pored majica koje koštaju deset maraka, a koštale su pedeset, u oko mi je upala i prodavnica tehničke robe. U njoj su takođe prekrižene cijene kompjutera sa 1500, na 1000 KM, ili u sličnom omjeru, dakle 3:2. Isti takvi kompjuteri u drugoj prodavnici koštaju 800 KM ili manje, ali ljudi i ovdje kao blesavi vade kartice i plaćaju tehniku, jer «može na rate». Na rate se mogu kupiti i fotoaparati, oprema za njih, printeri, skeneri, muzičke linije, kućna kina, televizori i sve ostalo. Ako imate kreditnu karticu jedne od najvećih stranih banaka, onda imate i popust, a sve cijene su istaknute, kako reče prodavač, «za gotovinsko plaćanje», odnosno, ako imate da iskeširate hiljadu maraka na licu mjesta za laptop koji vrijedi osamsto ili manje.

Ali avaj, tu nije kraj. Krećem se dalje po velikoj robnoj kući, kako smo nekad zvali tržne centre, i gledam razdraganu djecu kako se ganjaju po prostoru predviđenom samo za njih. Pored sjede njihovi roditelji i piju kafu od tri ili četiri marke, jer je kafić označen jednom poznatom markom kafe. Naravno, kafane i restorani su krcati, kao da su ljudi pobjegli iz gladnih, što za Sarajevo nije ništa novo, jer za takve stvari se i u najgora doba imalo para. Zapada mi za oko jedan lounge bar kakav sam viđao po Holandiji. Tamo sam, naime, često išao, u potrazi za jeftinom pastom, koja je koštala četiri do šest eura, što je za Amsterdam odlična cijena. Kad gle čuda, ista ta pasta je u Sarajevu 14 KM. Toliko košta i pizza, dok su cijene kolača bezobraznih pet maraka. Na ulazu dobijete karticu i ako je izgubite, saznaćete da morate platiti 100 KM zbog tog gubitka. Srećom, nisam je izgubio, uredno sam je vratio nazad i razgulio zauvijek iz tog odvratnog mjesta.

Odlučih krenuti do samoposluge, ili kako se moderno kaže, «hipermarketa». Valjda naziv potiče od hiperaktivnosti kupaca koji unutra ulaze, trošeći i posljednje marke na svojim bankovnim karticama, ako ih uopšte imaju. Tamo sam dobio još jednu novu spoznaju. «The miracle», i kod nas su došle fluorescentno zelene, narandžaste i žute paprike, koje nemaju okusa i sve imaju istu veličinu. Cherry paradajz je jedini koji se može kupiti, voće je zapakovano u celofan, a čak možete kupiti i voćnu salatu, i to u plastičnim čašama. Cijena salate varira, od 1,60 do 2 KM, paprike su marka po komadu (ionako su sve iste, nema potrebe za vaganjem), mrkva, krastavci, zelene jabuke i sve ostalo se uglavnom prodaje na isti fol, te izgleda potpuno identično. Na polici preko puta stoji zapakovan hljeb, koji se prodaje u kriškama. Ako vam je lijeno izrezati hljeb za doručak, to će vas koštati otprilike kao da ste kupili dva hljeba. Ne moram ni govoriti, sav hljeb ide k’o halva, ljudi kupuju k’o ludi i oduševljavaju se precizno izrezanim kriškama. Djeca mole svoje majke da im kupe koji slatkiš, kojih takođe ima u izobilju. Sve poznate marke slatkiša pripremile su svoja posebna izdanja, novogodišnja, božićna, svetonikolska i sva ostala. Takođe, nikad mi nije bilo jasno šta znači «premium edition» nekog soka ili čokolade, pa tako ni sad ne shvatam koja je razlika između božićnog keksa i onog običnog. Ustvari, nema razlike, osim u ambalaži, ponekad i u cijeni.

Ali dobro. Bosna i Hercegovina je zemlja u razvoju, šta god to značilo, a u svim siromašnim zemljama, pomama za tržnim centrima je očita. Tako je i u okolnim bivšim republikama, te u Mađarskoj, Albaniji, Bugarskoj i svim ovim državama koje su jedva čekale da izađu iz strašnog socijalizma. Božić se sada smije slaviti u svim našim zemljama, pa tako predbožićna i prednovogodišnja manija počinju još u novembru. Kod nas, valjda zbog šarolikosti religija, još nije zavladala opšta potrošačka histerija i pjevanje božićnih pjesama, ali u Evropi, kojoj tako željno težimo, već mjesec dana prije ovog praznika se počinje sa intoniranjem filmova, muzike i ostale božićne propagande. Ako im slučajno kažete da ne slavite ovaj praznik, čudno vas pogledaju i misle da niste normalni, jer ga više apsolutno ne svrstavaju u vjerske blagdane. Tako, recimo, jedna od najpopularnijih holandskih radio stanica, ima poseban božićni kanal, koji lansira svake godine oko polovine novembra, a završi polovinom januara. «All I Want for Christmas Is You» (Mariah Carey), «Thanks God It’s Christmas» (Queen) i druge božićne pjesmice su na repertoaru bukvalno po 24 sata dnevno, tako da proslava polako postaje prisilna. Jednostavno, ako ne želite imati ništa s tim, vi nemate gdje pobjeći. Jedan moj prijatelj bi rekao, «i sam Enver Hodža bi ga počeo slaviti nakon ove propagande».

U zemlji u kojoj nemamo para ni za osnovne potrepštine, mi ipak hodamo po robnim kućama i divimo se šarenim artiklima. Hrvatski bend The Beat Fleet je napravio pjesmu tome u čast, i najbolje opisao kako se ponašamo u današnjim danima. «Šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupujte k’o lud, ja sam šareni artikal, lip sam ka’ slika, nije bitna kvaliteta, samo etiketa»… Ako ne kupite šareni artikal, ostaje vam lopata, pa možete zaraditi koju marku, čisteći snijeg ispred neke od fensi robnih kuća, kao ovi ljudi na slici. U svakom slučaju, možete znati da živite u «slobodnoj zemlji», oslobođenoj komunističkih i ostalih prljavih ideala, koja sigurno korača na putu za Evropsku Uniju, amerikanizirajući i europeizirajući i svaki svoj pedalj i um. Umovi su nam odavno slobodni, ali od pameti. Šarenih artikala ima, ali para ni za lijeka. Ne skidamo sa lica široki kez i nadasve smo sretni, sa svojim smiješnim platama i nerealnim mogućnostima kupovine. Živjeli!

Tekst je objavljen pred Božić 2011. godine, na portalima Buka i E-balkan.net.

Video klip sa spotom “Himna generacije” je naknadno dodat.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s