Nacionalno odvojeni vagoni

Najpoznatija evropska web stranica za planiranje putovanja je Via Michelin. Bez namjere da reklamiram ovaj sajt, ovo je samo uvod u ono što će u ovim redovima biti napisano na narednim stranicama. Via Michelin vam idealno može izračunati put između Pariza i Londona, Amsterdama i Berlina, kao i između najudaljenijih evropskih mjesta, recimo između Istanbula i Trondheima, pa onda ponovo od Trondheima do Gibraltara. Ipak, ovaj sajt na Balkanu obično pogriješi rutu, odnosno ponudi vam uglavnom najgore rješenje. Uvijek favorizuju autoputeve, pa vam onda između Bijeljine i Bihaća kažu da odete na autoput u Hrvatsku i da se s njega vraćate u BiH, ili kada putujete iz Sarajeva za Ulcinj, oni vam preporuče da idete prvo u Trebinje, preko Foče, zatim pređete granicu prema Nikšiću, iz Nikšića u Podgoricu, iz Podgorice tunelom prema Sutomoru i eto vas za čas posla u Ulcinju. Ta opcija traje otprilike tri – četiri sata duže u odnosu na najbolji put, koji je svakako teško izabrati i reći «taj je dobar», jer je svaka opcija jednako loša.

Ako analiziramo željezničke, autobusne, putne i avionske komunikacije na Balkanu, doći ćemo do zastrašujućih podataka. Naime, ova prilično mala teritorija je toliko katastrofalno povezana da postoje generacije i generacije ljudi koje nikad nisu bile u susjednim zemljama. Putevi su uglavnom grozni, a avionske, autobusne i vozne veze vrlo često uopšte ne postoje. Da biste stvorili uopšte ideju o kojoj govorim, pogledajte bilo koju autokartu Evrope u nekim malo većim razmjerama, pa uporedite mrežu autoputeva recimo u Belgiji, sa ovdašnjim stanjem. Ako želite putovati npr. iz Sarajeva za Tiranu avionom, najpovoljnija varijanta ide preko Zagreba i Beča, tačnije moraćete tri puta mijenjati avion do Tirane, a to će vas koštati minimalno 600€. Da podsjetim, Tirana je udaljena samo 420 km od Sarajeva, ali Sarajevo sa ovim gradom u zadnjih 70 godina (a vjerovatno i duže) ima komunikacije koliko i sa Ognjenom Zemljom. Ako želite putovati vozom, onda je to već nemoguća misija, jer Albanija nema nijednu međunarodnu liniju. Vozovi u ovoj zemlji saobraćaju samo između Tirane, Elbasana, Drača, Skadra, Vlore i Sarande, ali ne idu čak ni u obližnje Ohrid, Podgoricu, Prištinu ili Ulcinj, radi nepostojanja infrastrukture, kao i puteva između pojedinih gradova. Ipak, vozne karte su prilično povoljne, tako da iz Tirane dnevno možete ići desetak puta za Drač i to po cijeni od samo 55 leka (1 KM), ali imajte na umu da recimo putovanje do Elbasana traje tri i po sata. Ako vam, pak, padne na pamet putovati iz Albanije u Bugarsku, to će trajati vjerovatno nekoliko dana. Pritom vam preporučujem da pogledate film «Koridor#8», autora Borisa Despodova, koji je u sedamdeset minuta opisao put iz Burgasa do Drača, a koji je pun raznih doživljaja. Naime, Despodov je išao putem budućeg Koridora 8, koji je planiran da bude izgrađen upravo između ova dva grada, a u zadnjih pedesetak godina se to nikad nije desilo. Usput je nailazio na navjerovatne stvari, susjede koji pričaju jedni o drugima najgore priče, one malo razumnije, ali i liberalnije tipove ljudi, od kojih je većina imala prijatelje na «onim drugim» stranama. Na ovom devetstokilometarskom putu upoznaćete ljude koji svoje rođake nisu vidjeli i po pedeset godina, radi vladavine Envera Hoxhe, ljude koji se i dalje nadaju Koridoru 8, ali i one koji nisu više toliki optimisti. Kako to danas izgleda, možete otprilike vidjeti na slikama, koje opisuju granicu Bugarske i Makedonije (slika 1), te uobičajeni način prevoza kroz pogranične dijelove Bugarske (slika 2). Tunel između ove dvije zemlje odavno postoji, izgradila ga je neka njemačka kompanija četrdesetih godina prošlog vijeka, ali nikad nije ušao u funkciju. Da podsjetimo, Bugarska je članica Evropske Unije.

Slika 1

Drveni most preko kojeg idu kamioni

Ako želimo putovati između dva, skoro susjedna grada, Ulcinja i Shengjina, jedina opcija je automobil. Moramo se najprije popeti do jednog od samo dva granična prelaza između Crne Gore i Albanije, u mjestu Sukobinu, zatim preći u Albaniju i nakon nekoliko minuta doživjeti pravi horor, tj. most koji povezuje dvije obale rijeke Bojane (video klip). Takođe, ova rijeka razdvaja skoro cijeli dio južne granice između ove dvije zemlje, te ne postoji nijedan (!?) most između njih. Jedina dva mosta na Bojani su ovaj koji gledamo, gdje su obje obale u Albaniji, te onaj koji vodi na riječno ostrvo Ada Bojana, a ono pripada Crnoj Gori.

Nakon famoznog mosta, lijevo je Skadar, a ako idemo za Ohrid, postoje dvije solucije. Prva je ona koja se čini logičnijom, radi «crvenog puta» na autokarti i taj put ide preko Tirane. Do prije dvije godine nije bilo niti jednog putokaza od ovog famoznog gornjeg mosta do same Tirane, policija se nalazila na svakih 200 metara, a kad bi vas pokušali zaustaviti, odustajali bi čim ugledaju strane registarske oznake. Postoje dijelovi ceste kojima se može voziti i po 120 km/h, ali čovjek mora biti vrlo oprezan, jer ga može dočekati makadam, bez ikakvog prethodnog upozorenja. Benzinske pumpe su nešto što vam mora ostati u sjećanju nakon posjete Albaniji. Ima ih sigurno više nego na cijelom Balkanu zajedno, a koliko je jednostavno otvoriti pumpu, govori podatak da ljudi pored prodavnice raznih đakonija, ili pekare, usput naprave i ovaj vid biznisa. Druga opcija putovanja je preko Drača, luke koja je u vrijeme Envera Hoxhe bila jedna od rijetkih poveznica s vanjskim svijetom. Upravo o tome sam razgovarao s bivšim mornarom, Dubrovčaninom Nedžadom Žustrom. Jugoslovenski pripadnici mornarice su tu stajali kako bi se okrijepili ako idu na neki dalji put, te bi istovarali razne potrepštine za tadašnju albansku vladu, kao što je nekoliko vrsta ribe, rakova i drugih luksuznih namirnica, te nafte i plina koja se dopremala isključivo za potrebe državnog vrha. Običan svijet nije smio prilaziti našim brodovima, niti se pokušati umiješati među jugoslovenske mornare. Granični policajci su često pucali na ljude koji su pokušali pobjeći, pa bi uglavnom sve ostalo na pokušaju. Danas Drač izgleda drugačije, pun je albanskog turbo folka, dolaze mnogi turisti s Kosova i Makedonije, tako da se moguće i sporazumjeti s nekima od njih. Ipak, koga god smo pitali, došao je automobilom, jer nikakve druge veze, osim organizovanih autobusa i automobila, ne postoje.

Dalje put vodi za Ohrid i Ohridsko jezero. Taj grad je idealan primjer turističkog potencijala za koji malo ljudi iz Evrope zna. Tu možete sresti samo Makedonce, Srbe i nešto Albanaca, te pokojeg Slovenca. Zbog toga su cijene mnogo normalnije i može se ljetovati prilično jeftino, a grad i preko 60 km obale imaju toliko znamenitosti da se ne mogu stići posjetiti ni za cijelu nedjelju. Ipak, ako iz Ohrida namjerite u Grčku, nećete se dobro provesti, slično kao i na putu do Ohrida. Moguće je odletjeti s nekim od rijetkih letova ili sjesti u autobus za neki od makedonskih gradova, npr. u Skopje, Tetovo, Gostivar ili Strugu. Kompletan sjever Grčke je potpuno nepovezan s ostatkom Balkanskog poluostrva, a o Atini i južnim dijelovima da i ne govorimo. Jedino što se nudi je voz koji ide iz Skopja do Soluna, dok je do Krfa ili Ioannine moguće doći, kao i po Albaniji, jedino sopstvenim prevozom.

Slika 2 – prevoz u Bugarskoj

Kosovsko osiguranje za 50€ sedmično

Situacija s autobusima je, na Balkanu, ipak nešto bolja. Ako iz BiH putujete u susjedne zemlje, to će uglavnom trajati dugo, ali ćete lako naći svoju autobusnu liniju. Ipak, ako želite malo dalje, recimo na Kosovo ili u Makedoniju, tada počinju komplikacije. Konkretno, postoji samo jedan autobus sedmično za Skopje, te jedan avion, preko Podgorice. Ako želite ući na Kosovo, imaćete velike probleme radi dokumenata i bosanskog nepriznavanja Kosova. Zeleni karton tamo ne vrijedi, već se mora platiti osiguranje koje košta 50€ sedmično.

Pod uslovom da vam ne treba viza, u Bugarsku i Rumuniju je moguće doći ako promijenite nekoliko prevoza. Ako idete za Sofiju, morate sjesti na voz do Beograda, pa od Beograda dalje. Za Bukurešt je situacija slična, a autobusi idu uglavnom do pograničnih mjesta. Manji rumunski i bugarski gradovi zahtijevaju da tražite prevoz do njih ponovo u Sofiji ili Bukureštu. Do Istanbula je moguće avionom i to prilično često, dok voz iz Beograda, do ovog grada vozi nevjerovatnih 26 sati (!?). Kada čujem taj podatak, sjetim se ratnog voza koji je išao od sarajevske željezničke stanice do Alipašinog Mosta, kretao se brzinom od 10 km/h, a vagone su vukli šinobus ili UNPROFOR-ov transporter prilagođen za šine.

Još jedan primjer slabe povezanosti su hrvatska ostrva. Jedne godine sam otišao obići Hvar biciklom, uzduž i poprijeko, i s društvom sam ostao zarobljen tu, radi kvara trajekta za Drvenik. Ako putujete između obližnjih ostrva i poluostrva (npr. Pelješac – Korčula) veze su nešto i bolje, ali doći npr. sa Korčule u Split je moguće samo jutarnjim školskim katamaranom ili privatno. Naš sagovornik kaže kako ne postoji potreba za većim saobraćajem, u što je jednostavno vrlo teško povjerovati, s obzirom na toliki priliv turista kroz Hrvatsku. Ako krenete recimo na udaljenija ostrva, kao što su Vis ili Mljet, samo dva – tri puta dnevno postoje konekcije sa kopna. Dugo se putuje i trajekti se vrlo često kvare.

U Schengenu više ništa nije daleko

A kako to izgleda u savremenim dijelovima Evropske Unije? Potpuno drugačije, brže i ljepše, ponekad skuplje, ali vrlo često i mnogo jeftinije, posebno ako koristite jefine letove! Jednostavno, kada uđete u Schengen prostor, ništa više nije daleko. Mnogo low cost aviokompanija koje se nude pružaju vam priliku da putujete za 1€ iz Beča u Amsterdam, za nekoliko funti do Engleske ili Irske, te za 20 – 30 € čak do Španije, bez obzira da li se nalazite u Njemačkoj, Holandiji, Italiji ili Austriji. Vozovi su mnogo skuplji nego oni na Balkanu i oni ponekad spadaju u luksuzni prevoz. Ipak, željezničke mreže u ovim zemljama izgledaju fantastično i ponekad se čovjek zapita kako je to uopšte bilo moguće izgraditi. Npr. holandski i belgijski mali gradovi imaju obično više perona nego bilo koja željeznička stanica u našim glavnim gradovima. Tako recimo grad Hilversum ima deset perona, a Zagreb samo četiri, Sarajevo koristi samo jedan ili dva perona, dok Luksemburg ima desetak. Dnevno desetine vozova iz glavnih evropskih gradova hrle iz jednog u drugi, pa i na najudaljenija mjesta možete doći za nekoliko sati. Veze između susjednih zemalja su vrlo česte, ponekad i svaki sat. Može vam se mnogo puta čak desiti da niste sigurni u kojoj ste državi, jer granice ne postoje, vozovi idu nevjerovatnim brzinama, a vaše je samo da ne promašite stanicu na kojoj ste naumili izaći. Ako ste mlađi od 26 godina, možete isprobati i neku od povoljnijih varijanti, pa kupiti kartu koja vrijedi više dana i u više zemalja. Tada će vam od Budimpešte do Barcelone trebati ukupno oko trideset sati, uz vrlo male pauze, ali je moguće i planirati spavanje u nekim od usputnih gradova. Preporučujem Maribor, Padovu, Đenovu i Marsej, ali budite spremni na enormne cijene u Francuskoj. Druga, brža verzija je da idete najprije za Minhen, od tamo za Pariz, iz Pariza za Perpinjan (grad na granici Francuske i Španije), te iz Perpinjana za Barcelonu. U svakom od ovih gradova rezervišite hostel i uživajte!

Uvidjeti razliku između savremenog dijela Evrope i njene periferije je lako i neće vam promašiti pri prvom boravku. Razumljivo je donekle zašto nisu povezani neki udaljeni gradovi i zašto nema avionskih karata iz Sarajeva za svako balkansko mjesto, ali definitivno nije razumljivo zašto su podjele toliko vidljive u ljudskim glavama. Da postoji interes, sagradila bi se željeznica između Bugarske i Makedonije, bio bi napravljen most na rijeci Bojani i Sarajevo bi se spojilo sa Skopjem, Ohridom, Solunom ili Tiranom. Ovako i dalje generacije i generacije žive, a da ne upoznaju nikad neku drugu kulturu, koja je, uzgred, vrlo slična našoj. Ne poznajemo jedni druge više čak ni u bivšoj zajedničkoj državi, jer u glavama ljudi stoji da ne idu kod onih drugih, da ne ostavljaju «tamo» novac, da se ne druže s drugačijima i da se drže svoga stada. Sve dok ne shvatimo da smo jedni drugima najbliži i da trebamo što više komunicirati, biće nam ovako kao na videu ispod. Ovo je treći dio gore spomenutog filma, «Koridor#8», a cijeli film u dijelovima možete pogledati na Youtubeu. Ovaj čovjek emotivno govori o granicama koje su onomad otvorene između Bugarske i Jugoslavije, kada je bugarska manjina koja je živjela u Jugoslaviji ponovo nakon desetina godina ugledala svoje bližnje. Da ne bismo plakali kao gospodin u filmu, moramo slijediti primjere Evrope, koliko god se ta ista Evropa nekad činila odbojnom. Graditi jedan koridor 50-60 godina zaista nije normalno, a upravo se to nama dešava danas, u 2010. godini. Ovim tempom, autoput sjever – jug BiH će imati za 50 godina, a relaciju istok – zapad vjerovatno nikad. Stoga pogledajte kartu iznad (slika 3) koja opisuje jednu nerealnu situaciju, gdje iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skopja možete putovati u cijeli svijet, pa zamislite kako bi lijepo bilo direktno putovati na sve ove relacije. Ali, za početak, hajde da uredimo komunikacije do obližnjih gradova, pa da, barem do Zagreba, nemamo sprski, hrvatski i federacijski (bošnjački) vagon, kao što je to danas slučaj.

Tekst je objavljen na portalu Radija Sarajevo, u aprilu 2010. godine. Otad se dosta ovih stvari promijenilo, ali i dalje su veze prilično loše.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s