Maroko: od pustinje do mora – Allah, Narod i Kralj

Iako ne razumijemo ništa, naše oči sjaje od sreće jer tako lijepu svirku danas je teško naći. Upitaću svoje domaćine ko je iznad, Narod ili Kralj, a dobiću odgovor: “Allah je iznad svega. Ostalo je nebitno. I prestani više, nego uzmi ovaj bubanj i sviraj”. I tu sreću nećete sresti nigdje u Evropi, posebno među trinaestogodišnjacima koji tuguju jer nemaju ajfon šest ili neko drugo materijalističko govno. Sve ono lijepo što sam naučio o islamu, u Maroku sam i osjetio.

Allah

Narod     Kralj

______________________

الله

الشعب الملك

______________________

allah_narod_i_kralj_2.jpg

Ovo iznad je natpis na koji možete naletjeti bilo gdje u Maroku, od sjevera do juga, od pustinje do mora. Dakle, iznad svega je Bog, a zatim se na istom nivou nalaze Narod i Kralj. Kada pitam moje domaćine šta je ipak važnije od to dvoje, nije im ugodno i uglavnom mi neće ponuditi odgovor. Neki će reći da su na istom nivou, a neki da je Narod ipak važniji. Pa ipak, dvosmisleno je, s obzirom da nemamo tri nivoa, nego samo dva, a Narod i Kralj ipak stoje u istoj ravni. Kada čitate s lijeva na desno, najprije ide Narod, pa Kralj, što bi značilo da je Kralj ipak posljednji. Ipak, da li je to zaista tako, pitao sam većinu ljudi koje sam upoznao u Maroku.

Prva osoba s kojom sam uspio o tome porazgovarati bio je vlasnik marakeškog rijada u kom sam odsjeo, Adnan (rijadi su nešto kao naši pansioni, uglavnom s uslugom doručka i večere). Pokazao sam mu tri novčanice od po dvjesto dirhama, koje su sve tri bile različite, ali na svakoj je bio neki kralj. Na prvoj možete naći Muhameda VI, na drugojHasana II, a na trećoj obojicu. Novčanica od sto dirhama sadrži i sliku Muhameda V, koji je otac Hasana II, a djed Muhameda VI. Adnan je kao iz šale, onako vrlo glasno, prokomentarisao tu novčanicu i rekao “tri bandita”. Na moje pitanje zašto, snizio je ton, i rekao kako je sadašnji kralj, Muhamed VI, mnogo mudriji i pametniji od svog oca, koji se uglavnom ponašao kao diktator. Muhamed VI je prvi kralj koji je u javnosti obznanio kako izgleda njegova žena, a pored toga što je uveo i neke slobode, promijenio je Ustav, te poboljšao ekonomiju. Ono “tri bandita” sam se napravio da sam zaboravio, ali mi je interesantno bilo takvo nešto čuti. Ono što ću saznati kasnije, navelo me već tada na razmišljanje. Marokanci vjerovatno nisu ludi za vlašću generalno, ali im je jasno da kralj nije negativna osoba. Oni će mi to potvrditi i u narednim razgovorima, nazivajući ga “kraljem siromašnih” i “prkosnikom zemljama Zaljeva”. On, doduše, nema naftu, pa nema čime prkositi, inače bi vjerovatno davno bio demokratiziran, ali to je već druga priča.
novfanice_copy89282.jpg

Stigli smo u Maroko krajem novembra, kada prestaju vrućine i vrijeme je vrlo ugodno, takoreći idealno za turu pustinjom, surfanje na Atlantskom okeanu, ili neku drugu aktivnost. Zemlja je toliko raznolika da se jednostavno ne može ni blizu obići za petnaest dana, ali i toliko interesantna da će se svako poželjeti vratiti. Obišao sam devet različitih gradova, doživio devet različitih iskustava, i svako je bilo posebno. Ipak, zapelo mi je za oko toliko stvari koje nisam očekivao. Najprije što ćete primijetiti, ukoliko se uopšte i upustite u neku političku priču, je generalna mržnja prema politici zemalja Zaljeva. Koga god da pitate, s kim god da imalo proćaskate, uglavnom će vam reći ružne riječi o Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Bahreinu, te posebno Kataru. Kada pitam zašto je to tako, ljudi se uglavnom slažu kako su to zemlje koje rovare Arapskim svijetom, koje su krive za svu arapsku bijedu, te koje gledaju samo svoj interes. “Oni mrze bilo koga ko je siromašan. Iz dna duše preziru sirijske izbjeglice, a u isto vrijeme podržavaju rat. Razvalili su Libiju i Irak, zajedno sa zapadnim zemljama, zakuhali su gdje god su stigli, a prosječan čovjek tamo nema duše. Čast izuzecima.” Ovo mi je rekao nastavnik francuskog jezika, Brahim, kod kojeg sam odsjeo u simpatičnom malom mistu zvanom Mirleft, na obali Atlantika.

Brahim je pozitivna duša, čovjek koji posjeduje cijeli hotel, i prilično je bogat za marokanske prilike. Ipak, i dalje predaje francuski u državnoj osnovnoj školi, a uz to, govori još engleski, španski, klasični arapski, daridža dijalekt i berberski. Sada uči njemački i to mu je naredni cilj. Kada sam ga pitao zašto su škole isključivo na arapskom jeziku, odgovorio mi je da je to iz praktičnih razloga. “Arapski se govori širom svijeta, dok berberski baš i ne. Iako u Maroku ima 60 posto Berbera, taj jezik nije toliko koristan. Bolje je znati oba, jer se berberski uči kod kuće. A ako pitaš da li smo mi, Berberi, potčinjeni, reći ću ti da nismo. Mi smo svi Marokanci, razlike među nama nema, bilo da smo crni ili bijeli, Berberi ili Arapi”. Na moju opasku da su sretni jer razumiju cijeli arapski svijet, Brahim će se podsmjehnuti i reći: “Tačno, ali nemoj zaboraviti da mi s njima ne komuniciramo previše. Granica s Alžirom je praktično zatvorena, u Libiji je sranje, a ostali su predaleko”.

Kada ga pitam zašto ne vole Katar, kaže mi da pogledam bilo koju vijest o Arapima na Al Džaziri, i sve će mi biti jasno. To mi je isto rekao i Šukri (ChoukriBen, moj kolega s kojim sam studirao kada sam tek doselio u Holandiju. On je tada kazao da je prvi potez Muhameda VI bio da se otarasi Al Džazire. “Neka rovare negdje drugo i neka demokratiziraju prvo sami sebe”, reći će mi još aprila 2011. godine kada sam ga upoznao, u jeku Arapskog proljeća.

Djeca na rolama
Djeca koja nisu ispred kompjutera
Dječaci pored golubarnika
Jedna od luksuznijih ulica u Marakešu
Košnica zvana Džama Al Afna u Marakešu

Kada sam stigao blizu spomenute zatvorene granice s Alžirom, bio sam sa vozačem kojeg smo unajmili za pustinjsku turu. Njegovo ime je Jasin (Yassine), i on je jedan od bogatijih ljudi srednjeg marokanskog staleža. Zajedno sa prijateljem otvorio je turističku agenciju, pretvorio svoje znanje stranih jezika u korist, te počeo ljude voziti po Maroku. Ubrzo su kupili tri terenca, i sada ne znaju šta će od posla, a samim tim i od para. Odveo nas je u tri različita grada, te između ostalog u Merzougu, mjesto udaljeno otprilike 20-30 km od granice s Alžirom, praktički u pustinji. Dok smo zajedno dernečili u pustinjskom šatoru, uz flašu odličnog marokanskog crnog vina, ispitao sam ga mnogo toga što me zanimalo. Jasin kaže da vojska zna čak i ako muha pređe granicu između Maroka i Alžira. Raspoređeni su duž cijele zamišljene linije i kontrolišu bukvalno sve. Pucaju na svakoga ko i pokuša preći, a budući da je to nemoguće, ljudi su od toga davno odustali. “Zašto je to tako?”, upitam ga, ali konkretan odgovor neću dobiti. Jednostavno, s Alžirom se ne komunicira. Oni su previše zatvoreni i tamo se ne može ići.

Posljednju noć ću upoznati pravog pravcatog Alžirca, koji će mi opet reći suprotne stvari, te me pokušati razuvjeriti u sve što sam tih dana čuo. Omar, koji je rođen u gradu Alžiru, čija mama je Egipćanka, i koji je živio petnaest godina u Tripoliju, ima sva tri ta pasoša, te putuje u dnevnom ritmu. Po njegovim riječima, američki je zastupnik firme koja proizvodi umjetne oči i ekstremitete. Budući da ljudi kojima je to potrebno u Alžiru ima mnogo, posla je previše, pa Omar ne zna gdje će prije. Pitam ga kako je moguće da on radi s Amerikancima, na šta mi postavlja protupitanje: “Šta je čudno?”. Ništa i ne bi bilo čudno da prije toga nije ispričao priču o tome kako cijeli sjever Afrike prezire američku politiku pomiješanu sa utjecajem Evropske unije.

Zalasci u Maroku su nešto posebno
Životinje su na svakom koraku – i svi ih vole
Vratiće se rode
Sve mape sadržavaju i Zapadnu Saharu
Stari pustinjski kasbah (dvorac od blata)

“Pa dobro”, reći ću mu, “ti si samo medicinski radnik”, znajući da to vjerovatno nije tačno, i da je prava istina da se Omar bavi Bog zna čime. Iako smo se sreli u prosječnom restoranu, jedući marokansko nacionalno jelo “tažin” (tajine), otišli smo nakon toga u jedan od klubova koji su njemu preporučili u hotelu. Čim sam stigao na takvo mjesto, znao sam da tu nemam šta tražiti. Čula se veoma glasna narodna muzika, točio se alkohol, a prostitutke su bile raspoređene duž stolova, čekajući svoje mušterije. Svaka mlađa od prethodne, lagano su sakupljale svoje šezdesetogodišnjake koji su dolazili na jednu od posljednjih životnih lekcija iz seksa. Svaka od njih je pušila tanke cigarete i pila koktele, koji su koštali između deset i petnaest eura.

Kada sam pitao Omara voli li ovakva mjesta, rekao mi je: “U principu ne, ali ako piješ alkohol u nekom normalnom kafiću, ne možeš pobjeći od osuđujućih pogleda. Ipak smo u muslimanskoj zemlji, a ja sam Arap. U Alžiru i Tripoliju ovo nije tako uobičajeno, dok je u Maroku ipak lako doći do alkohola, mada je skup. Petnaest godina života u Libiji mi je spasio Gadafi, čiji sin Saif mi je redovno donosio najfinija francuska vina i irske konjake.” Pitam ga šta je sa Saifom sada, na šta mi kaže, “on je slobodan”.

“Kako to???”, ne vjerujem, dok mi hiljadu upitnika stoji iznad glave, a Omar kaže: “Vjeruj meni. Samo se priča da je u zatvoru, ali to je zbog toga što ga traži Haški sud. On će doći ponovo na vlast, kad – tad. Saif je dobar, a i Muamer je bio. Vjeruj mi”. I onda će opet ponoviti, “vjeruj mi, Gadafi je dobar”. Pa zatim ponovo “but Gaddafi was good. Believe me“. ”

Vjerujem ti”, rekoh mu, “sigurno bolji od ovih danas”.

“Ne samo to”, uzvraća mi, “Gadafi je svakako bio dobar”.

“Ima li ovdje libijskih izbjeglica”, upitah ga.

Reče mi da nažalost nema, u Maroko im nije bilo dozvoljeno doći, ali da Libijci danas uglavnom prose po Egiptu, Tunisu i Alžiru. Peru šoferšajbne na raskrsnicama i traže milostinju, dok ih niko drugi ne pušta da uđu u njihove zemlje. Nekad su to bili bogati ljudi, tamo su i beduini imali satelitske antene i internet.

“Ali vjeruj mi, Saif je dobar (stoti put), a Allah je najveći, doći će oni opet na vlast”.

“Nisam nastavljao dalje, jer sam primijetio suze u njegovim očima, uz opasku: “Sve su sjebali, ali nije gotovo”.

Nezavisno od priče o rahmetli Gadafiju, tih dana nisam ni primijetio da skoro nigdje nema alkohola. Ne računajući vino koje smo slistili u pustinji, nigdje nisam vidio ništa uvozno do te zadnje noći, kada sam jedva čekao da pobjegnem. Nakon dva koktela, djevojka i ja smo otišli u hotel, a uljudno su nas, na odličnom engleskom, ispratili zaštitari čija je jedna ruka bila na voki-tokiju, a druga u unutrašnjem džepu, pored pištolja.

“Belaj se vazda može desiti”, reče mi jedan od njih.

Pitao sam ga ima li belaja često, ali odgovor je bio začuđujuće negativan: “Uglavnom ne, ali nikad ne znaš”.

Serpentina na Atlas planini
Selo blizu Ourzazate, sagrađeno od blata
Pustinja
Prodavač mandarina
Pogled na Fes
Još jedan pogled na Fes
Voće koje ima okus
Ova slika nije obrađena, sunce je jednostavno prejako
Medresa u Marakešu

Sve u svemu, Maroko je divna zemlja. Prepuna je ljudi bogatih duhom i raznim iskustvima. Bilo da krenete na sjever u tzv. kraljevske gradove Rabat i Kazablanku, da se krećete pustinjom, ili da odete na krajnji jug, dočekaće vas jednako gostoprimstvo, poslužiće vam ukusnu hranu, i popričaće s vama o svemu. Navodno će vas malo bolje tretirati ako ste iz Bosne (posebno ako vam imaju nešto prodati), a svi će se složiti u jednom, a to je oko mišljenja o trenutnom kralju. On je, naime, bolji nego njegov otac, a već je uradio mnogo. Ne očekuju previše, nego žive život dostojan čovjeka, bez da se previše upliću u politiku. Nisu opterećeni novcem kao što smo mi na Zapadu, a nekako mi se čini da im sreću puno češće viđam u očima, bilo da posmatram djecu koja imaju svoj golubarnik, i nisu ispred kompjutera, ili da igram fudbal na plaži u Esauiri (Essaouira) sa lokalnim tinejdžerima. Ti tinejdžeri pucaju od zdravlja, dok se ja vučem nakon tri kontranapada, prelaze me kao da me nema, i tako satima ganjaju loptu. U toku zime, kada temperatura ne prelazi 25 stepeni, fudbal je glavna atrakcija svih marokanskih dječaka. Vidjećete ih kako igraju na plaži, u pustinji, među kamenjem, pa čak i uzbrdo u starim medinama (starim dijelovima gradova). I tu sreću nećete sresti nigdje u Evropi, posebno među nadrkanim trinaestogodišnjacima koji tuguju jer nemaju ajfon šest ili neko drugo materijalističko govno.

Džamija u Marakešu
Luka u Essaouiri
Čamci
Kralj, uvijek i svugdje
Kafić u pustinji
Allah, Narod i Kralj
Čamac u kom se snimao film Gladijator

Ovi ljudi žive život, a sve ono što smo mi izgubili u Evropi, poput lijepe navike da ustanemo starijem u javnom prevozu, ovdje možete još uvijek vidjeti. Sve ono što sam lijepo naučio o islamu, u Maroku sam i osjetio, od toga da se naš vozač svaki put izvini kada nekome ko autostopira ne može stati, do toga da taj isti čovjek neće zaboraviti stare prijatelje, s kojima je radio za dnevnicu od četiri eura. Čak će nas i dovesti u jedan od tih hotela gdje je crnčio, te zajedno sa lokalnim beduinima, zapjevati i zasvirati. Iako ne razumijemo ništa, naše oči sijaće od sreće jer tako lijepu svirku je danas teško naći. Nakon svirke, upitaću svoje domaćine ko je iznad, Narod ili Kralj, a dobiću odgovor: “Allah je iznad svega. Ostalo je nebitno. I prestani više, nego uzmi ovaj bubanj i sviraj”, pružajući mi tarabuk koji ću loše odsvirati i pokvariti pjesmu. Srećom, nema me na videu ispod. Ali su Jasin i ekipa zato bili odilčni.

Reportaža je objavljena na sajtu http://www.h-alter.org, u januaru 2016. godine.

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s