Vijetnam – komunistička zemlja izlazećeg kapitalizma

Vijetnam će zahvaljujući svom otvorenom tržištu vjerovatno u skoroj budućnosti napredovati više nego što iko očekuje. Koliko će biti razlike između bogatih i siromašnih, zasad možemo samo nagađati, ali za ovu zemlju danas kažu da je slična Tajlandu od prije 20 godina, te da još nije turistički komercijalizovana. Trenutno još uvijek možete uživati u uličnoj hrani, otvorenim lokalima po 24 sata dnevno, te fudbalu na otvorenom, kakav u Evropi sve rjeđe viđamo, a u zapadnim zemljama skoro nikad – ovakvog fudbala kod nas više nema, a svi ga se sjećamo s nostalgijom.
Pogled na Sajgon

Jedna od osnovnih grešaka kada putujete van Evrope je detaljno planiranje. Što više planirate, to je veća šanse da se stvari izjalove. Recimo, planirate odsjesti u jednom hotelu, a onda shvatite da je hotel pored isti ili bolji, a upola jeftiniji. Ili recimo, planirate da letite u 18.30, ali kompanija odluči da pomjeri vaš let na 16.30, i o tome vas ne obavijesti. Ili planirate da se vratite u Evropu 15. aprila, ali vas trovanje hranom u tome spriječi, pa vas to odalami još nekih 200 eura za promjenu karte.

Naravno, na neke stvari se ne može utjecati, ali spontanost je nešto što potpuno zaboravite ukoliko živite u Holandiji, Njemačkoj ili nekoj drugoj “sređenoj zemlji”, gdje se ljudi dogovaraju za piće po mjesec dana unaprijed. Međutim, kad su mi promijenili let bez mog znanja, jednostavno su me ukrcali na naredni avion, tako da nije bio veliki problem, i uopšte im nije bilo jasno zašto se bunim jer je u Vijetnamu svako opušten i spontan, a niko nije loše volje.

Vijetnamci su vjerovatno najljubazniji narod s kojim sam se dosad sreo, pa čak i u nedostatku engleskog jezika, i dalje nisam imao osjećaj da me neko želi prevariti, kao što je to bio slučaj u mnogim drugim turističkim centrima širom svijeta. Kad bi me ljudi pitali “je li tamo sigurno”, odgovorio bih “sigurnije nego u Evropi”.

Razdragana vijetnamska omladina

I zaista sam imao taj osjećaj, iako je on vjerovatno bio subjektivan, ali kada čovjeku na pijaci pružite 500.000 donga, misleći da mu dajete 50.000, a on trči za vama da vam vrati ostatak, onda se zapitate da li bi se ista stvar desila na Zapadu ili na Balkanu. Vijetnamski novac vas lako zbuni, pa možete zaboraviti koju nulu, a budući da su mi ljudi nekoliko puta vraćali novac koji sam im zabunom dao, te da ni u jednom trenutku nisam razmišljao je li se negdje sigurno kretati, sjetio sam se naše izreke “moglo se na klupi prespavati”.

U vrijeme kad se “spavalo na klupi”, u Jugoslaviji je vladala Komunistička partija. U to vrijeme, Jugoslavija nije bila jedna od zemalja koje su podržale Vijetnam u njihovom dugogodišnjem ratu sa Sjedinjenim Državama. To sam shvatio tek kad sam stigao u Sajgon, grad koji se danas zove Ho Ši Min, po njihovom najvećem vođi, te kad sam ušao u Muzej ratnih ostataka, gdje se može vidjeti slika iz skoro svake veće države svijeta, osim iz Jugoslavije.

Ho Ši Min na svakoj novčanici

Na tim slikama su prikazani protesti protiv rata u Vijetnamu, a Jugoslavija se ne spominje ni u jednom jedinom kontekstu. To mi je bilo prilično čudno, s obzirom da smo ipak bili komunistička zemlja. Kasnije sam se raspitao, i shvatio da su demonstracije protiv rata u Vijetnamu kod nas bile krvavo ugušene, te da smo tada zbog redovnog flerta s Amerikom, “u tom konfliktu ostali neutralni”, iako se protestvovalo širom svijeta, od Moskve, preko Pariza, pa čak do Njujorka.

Djeca u jednom od muzeja
Protesti protiv vijetnamskog rata, Moskva, 1965. godine
Organizovan odlazak u muzej
Pobjednički tenk
Obilježje kubansko – vijetnamskog prijateljstva

Također, nema nigdje spomena Josipa Broza Tita, niti ičega što ima veze s nama. Kada vas ljudi pitaju odakle ste, bez obzira šta da kažete (Bosna, Hrvatska, Srbija, Balkan, Jugoslavija, štagod…), niko za vašu zemlju neće imati pojma. U preko tri sedmice putovanja nisam sreo niti jednu jedinu osobu koja je čula za moj dio svijeta, a to mi se dosad nikad nigdje nije desilo. Na kraju sam počeo govoriti da sam iz Holandije, jer mi je više bilo glupo ponavljati ime države koje niko ne može ni izgovoriti.

Zmaj je jedan od vijetnamskih simbola 

Pored političkog nerazumijevanja, u Vijetnamu nisam naišao ni na bilo kakav drugi način da se s ljudima normalno sporazumijem. Nažalost, engleski im je toliko loš da sam u toku putovanja samo nekoliko puta mogao imati normalnu, malo dublju konverzaciju. Navodno se sada engleski uči punom parom u srednjim školama i na univerzitetima, ali je teško dobiti taj dojam, osim po plakatima koji iskaču gdje god pogledate.

Vladin plan je da do 2020. godine svi mladi ljudi govore engleski, a u oglasima za pozicije profesora engleskog, posebna se pažnja pridaje izgovoru, i to vjerovatno zbog toga što Vijetnamci neke glasove ne mogu izgovoriti. “Learn English as native”, “Why not to talk to foreigners” i slične parole su svuda po Hanoju, Ho Ši Minu, Da Nangu, ali i drugim gradovima u kojima sam bio. Ogromna je ponuda privatnih kurseva engleskog jezika, a po cijenama se može zaključiti da se radi o programima za elitu.

Turisti Zapadnjaci u lokalnom kafiću
Svadbena zabava komunističke visoke klase
Street food
Kafić Kafa
Žice

Kada proguglate poslove za strance u Vijetnamu, ostanete prilično iznenađeni jer se predavačima engleskog, bez obzira imaju li diplomu ili ne, nudi od deset, pa sve do 25 američkih dolara po satu. Uzimajući u obzir da je vijetnamska prosječna neto plata između šest i sedam miliona vijetnamskih donga (1 $ = 22.000 VND), odnosno tristotinjak dolara, ovo se čini kao pravo bogatstvo. Ipak, čini se kao da u Vijetnamu postoji cijeli jedan paralelni svijet, koji se dijeli na siromašne i bogate, upravo suprotno komunističkoj ideji, ali to se valjda dešava kada otvorite tržište.

Priliku da komuniciram s elitom sam vidio tokom jedne vijetnamske svadbe, koja je i bila povod putovanja, ali nažalost, ostao sam kratkih rukava. Iako je svadbi prisustvovalo preko 300 ljudi, niko se od oficijelnih zvaničnika nije zadržao duže od sat i po, a vjerovatno niko nije ni govorio engleski. Već nakon 45 minuta prvi gosti su sve pojeli, ostavili kovertu i razgulili, a na takvo što su nas mladenci i upozorili prije nego ćemo doći. Zabavu će nastaviti samo međunarodni gosti, i to u obližnjem kafiću, a luksuzni hotel, prvi sa pet zvjezdica u Hanoju, Vijetnamci će napustiti u vrlo kratkom roku, iako se udaje kćerka predsjednika vijetnamskog parlamenta.

Kozice na hiljadu načina

Kafa skuplja od obroka

Ali vratimo se na srednju klasu. Kad sam razgovarao s Martijnom, Holanđaninom koji već mjesecima putuje po Vijetnamu, on mi je rekao kako njegov poznanik, kojeg je upoznao još na proputovanju Kambodžom, ima oko 11 miliona donga mjesečno, a profesor je geografije u srednjoj školi. Kasnije ćemo sjesti zajedno i gospodin Tran će potvrditi priču. Tom platom je veoma zadovoljan jer pored instrukcija iz engleskog koje povremeno daje, ostane mu vremena i za putovanja, a i novca za sve što mu je potrebno.

Ako poredim to s platom u Bosni, ispada da je zaista tako jer su cijene mnogo niže, i za stanovanje, ali i sve ostalo. Normalan obrok bilo gdje na ulici možete pojesti za 20-30 hiljada donga, a ako želite nešto malo bolje, platićete oko 50.000. Naravno, kao i svugdje u Aziji, zapadnjačke delicije su skuplje, pa je tako vrlo često kafa skuplja od obroka. Pivo možete popiti za 15 do 20 hiljada, a Vijetnamci prave nekoliko odličnih vrsta piva, pa sam se sve vrijeme držao lokalnog izbora.

Kafa se na vijetnamskom jeziku kaže “cà phê”, ali jedan od poznatijih lanaca kafića je jednostavno nazvan “Kafa”, kao što se i može vidjeti na jednoj od fotografija. Kad sam pitao barmena zna li šta znači kafa, blijedo me gledao kao da ga pitam koliko tulipana raste oko Amsterdama. Da bih prekinuo neugodnu tišinu, zamolio sam da dobijem ledenu kafu, a dobio sam ovo ispod.

Kafa s ledom, ali bukvalno

Srećom, ovakva nerazumijevanja se nisu dešavala prečesto jer su Vijetnamci sve turističke atrakcije organizovali veoma dobro. Recimo, ukoliko se želite voziti žičarom na ostrvu Fu Kok (Phu Quoc), to će vas stajati 400.000 donga, osim ako ste domaći turist. Tada ćete platiti pola od toga. Žičara povezuje tri ostrva, a ispod nje se nalazi sirotinjski kvart prepun straćara.

Nažalost, teško je odrediti nivo siromaštva ovih ljudi jer i najbogatiji Vijetnamci često žive u skromnim kućama, bez namještaja, samo sa TV-om, kompjuterima i drugom tehnikom. Dok sam boravio na ostrvu, vidio sam gomilu kućica u kojima ostrvljani žive, i kad bih na početku pomislio da se radi o siromašnim ljudima, oni bi me demantovali činjenicom da posjeduju neko seosko domaćinstvo, mali hotel ili nešto slično. U takvom jednom smo i odsjeli, te se u njemu i hranili narednih pet dana.

Vrijeme za predah, glava na smeću, a noge na motociklu
Zastava, uvijek i svugdje
Tvrđava u gradu Hue je pod UNESCO-vom zaštitom, a radnici ju detaljno obnavljaju
Tipična sajgonska gradnja, ili ti naš hotel u tom gradu

Nakon 15 dana isključivo vijetnamske kuhinje, bio nam je potreban evropski šok, pa smo kod naših domaćina uglavnom jeli ribu, morske plodove i špagete, kao kakve holandske seljačine koje dođu u Grčku i svaki dan jedu pomfrit. Ipak, poslije kuhinje na kakvu niste navikli, potreban vam je neki evropski shit, poput poznatih kafea na aerodromima ili brze hrane koju možete naći u cijelom svijetu. Imena nećemo spominjati.

Obrok u vozu, svinjski karamelizirani odrezak i riža

Martijn kaže da mu se nakon dvadesetak dana u kojima je uglavnom jeo vijetnamsku hranu, stomak jednostavno privikao, tako da on već doručkuje masne juhe prepune bijelog luka. Meni je to ipak nepojmljivo. Takav jedan masni obrok sam dobio i u vozu između gradova Hue i Da Nanga, gdje sam za 90.000 donga (malo više od tri eura) dobio kartu za klimatizirani dio voza, te cijeli topli obrok i salatu. Radi se o relaciji od oko 120 kilometara, i dva i po sata vožnje u kojoj možete uživati u prelijepim nenaseljenim krajolicima. U zemlji od skoro sto miliona stanovnika to je rijetkost za vidjeti.

Druge cijene za domaće i strane turiste

Ali vratimo se turizmu. Primijetio sam da domaće turiste možete sresti širom zemlje, a oni uglavnom mogu računati na određeni popust gdje god se pojave. Iako je nama koji dolazimo iz ignorantske Evrope teško razlikovati Vijetnamce od ostalih Azijata, ipak se nakon nekog vremena može spoznati razlika, i u izgledu, a i jeziku. Tako Vijetnamci organizovano pohode sva važnija istorijska obilježja u zemlji, baš onako kako su nekad naši očevi i majke radili u Jugoslaviji, kada su išli u Kuću cvijeća, na Tjentište, Sutjesku ili Neretvu.

Kada sam stigao u hanojski Vojni istorijski muzej, shvatio sam da je nekim dijelovima nemoguće prići, od silne rijeke ljudi koji dolaze autobusima, vozovima, pješke, organizovano, neorganizovano itd. Tu su oko mene bili radnici, studenti, učenici, djeca iz vrtića, penzioneri i svi ostali koji su fizički mogli doći. Ipak sam se odvažio da uđem, platio 20.000 donga (malo manje od jednog dolara) i odmah zajahao na nešto što je ličilo na haubicu, ali je imalo više cijevi.

Kad su me prijatelji s kojima sam stigao pitali “koje je to oružje”, ja sam im onako potcjenjivački odgovorio da to nije oružje, nego artiljerijsko oruđe, te da je to naravno haubica. Napomenuo sam da ne mogu vjerovati da nisu prepoznali haubicu, na šta su mi rekli da odjebem sa svojim sarajevskim ratnim ponosom. Tu sam se poklopio i shvatio da su mlađi od mene da bi pamtili, iako uopšte nisam bio sasvim siguran da se radi o haubici.

Mirza na haubici
Ja na haubici

Pored haubice za koju nismo sigurni da je haubica, u muzeju se nalazi i mnoštvo drugog oružja i oruđa, te aviona i helikoptera. Iako je ovaj muzej veoma bogat eksponatima, ipak je onaj sajgonski mnogo sadržajniji i mnogo više govori o tome kakva su zlodjela Amerikanci napravili tokom rata. Tada se nekako probudi još veći respekt za ovu stomilionsku naciju, koja bi imala mnogo razloga da mrzi druge i drugačije, ali ipak se to ni na jednom koraku ne osjeti. Grad Ho Ši Min je pun strane radne snage, a među njima ima i mnogo Amerikanaca.

Jednog od njih, Kevina, sam upoznao tokom posjete muzeju. Tu je doveo svoje roditelje. Otac mu je ratni veteran, i čovjek sa PTSP-om. Nakon kratkog razgovora s Kevinom, prilazim njegovom ocu i pitam za mišljenje o muzeju, na šta mi on odgovara “opraštam im svaku američku dušu, mi smo to jebeno zaslužili”. Nisam htio ići u detalje, ali valjda i to govori koliko je američka politička elita pogriješila u ovoj invaziji. Nažalost, od tog rata nisu naučili ništa, te i danas nameću svoje ideje širom svijeta.

Piće od 25 dolara na vrhu nebodera

Okrenimo se sada malo ljepšim temama. Turizam je vjerovatno jedna od glavnih privrednih grana ove zemlje. Pored hiljada nacionalnih i evropskih restorana i kafića širom dva najveća grada, Hanoja i Ho Ši Mina, na svakom se koraku mogu spoznati turističke atrakcije. Pored spomenute fukoške žičare, iz grada Da Nanga se takođe možete popeti na obližnja brda, nazvana Ba Na. Ta će vas atrakcija koštati 700.000 donga, a radi se o najdužoj žičari na svijetu. Sam grad Da Nang je jedan od najbogatijih, i to se zaista vidi na svakom koraku.

Tako smo jednu noć umalo zaglavili u mafijaškoj praonici novca, na vrhu jednog poznatog svjetskog hotelskog lanca. Popeli smo se liftom u roku od minute na četrdeset i neki sprat, te se onda veoma neugodno iznenadili cijenom najjeftinijeg pića od 25 dolara. Konobar nas je pogledao poker facom i saopštio da ne možemo naručiti manje od šest piva ili dva koktela, što je značilo trošak od najmanje 50 dolara. Zahvalio sam se i rekao kako nažalost ne mogu piti alkohol jer vozim, te smo razgulili brže nego što smo došli. Naravno, potrudio sam se napisati odvratnu recenziju na TripAdvisoru. Pogled jeste lijep, ali ne vrijedi pedeset dolara.

Pored dananških praonica novca, ovdje se mogu vidjeti i neke lijepe stvari. Recimo, gradska plaža, iako krcata kineskim turistima koji većinu vremena provedu slikajući se, veoma je lijepo uređena i organizovana. Spasioci su na svakom koraku, a istovjetna muzika svira iz zvučnika koji su svuda po plaži. Za čas sam prepoznao muziku koju sam čuo na novom albumu Lačnog Franza, te zastao da snimim. Radi se o melodiji pjesme “Da sreli se nismo”. Uživajte.

Ovo nije bila jedina poznata melodija koju sam čuo u Vijetnamu. U Hanoju sam naišao i na “Podmoskovske večeri”, čiju našu verziju je svojevremeno otpjevao Duško Jakšić. Vjerujem da je ovo jedna od rijetkih poveznica koju imamo s Vijetnamom, a ona je sasvim sigurno stigla sovjetskim putem. Inače, ovi ljudi su svirali i druge pjesme, i te su vrele hanojske večeri satima zabavljali ljude. Ubacio sam 50.000 donga, i odvažio se na snimanje. Nisam bio jedini.

U Da Nangu možete iznajmiti motocikl i odvesti se put Hoi Ana, nekih 40-ak minuta vožnje plažom. To je gradić krcat turistima, ali i veoma lijepe arhitekture, i niskih cijena. Tu smo jedno cijelo popodne jeli i pili, a na kraju platili dvadesetak dolara za četvoro. Bitno je napomenuti da vožnja motociklom nije nešto u čemu ćete uživati, jer ćete pored kacige morati staviti i masku. Zagađenje je jednostavno nepodnošljivo, a vozači potpuno drugačiji nego u Evropi. Najveća vozila voze lijevom stranom, a motocikli, biciklli i tricikli desnom. Kada veća vozila žele prestići jedni druge, to će uraditi ili preko pune linije, ili s desne strane, u kojoj se možda nalazite vi na motoru.

Nekoliko puta sam vidio situacije gdje je jedva izbjegnut veći sudar, ali se nakon nekog vremena čini da sve savršeno funkcioniše. Ipak, Martijn mi je rekao kako je broj teških saobraćajnih nesreća dosta visok, te da godišnje hiljade ljudi izgubi život u vožnji. Čini se da policija ne radi ništa, te da je neke stvari jedino fizički moguće spriječiti. Recimo, svi trotoari su duplo viši nego evropski, da se na njih ne bi parkiralo, a ako ste u invalidskim kolicima, Vijetnam će za vas biti pakao jer apsolutno nigdje ne postoje staze prilagođene tome.

Pogled na Halong Bej
Pogled iz fukoške žičare, čamci desno, a straćare lijevo
Muzejski primjerak aviona
Moderni dio Sajgona
Kukasti krst na ogradi tvrđave u gradu Hue
Koreanska ljubav na plaži
Katolička katedrala u Hanoju
Hoi An pri zalasku sunca
Ho Ši Min vas gleda sa svakog zida
Hanojsko jezero noću
Hanoj noću
Gospođa u podne traži hlad, a predveče nudi prevoz brodicom, Hoi An
Fresh spring rolls
Dio tvrđave nekadašnjeg glavnog grada, Huea
Dijelovi pijace u Hoi Anu
Da nanška rijeka noću
Da Nang noću
Crno-bijeli sokak
Brod na rijeci Parfume u gradu Hue
Bolnica u gradu Hue
Azijati su opsjednuti telefonima i tehnikom

Teško će biti i sa dječijim kolicima, ili bilo kakvim pomoćnim vozilom. Preći ulicu je lutrija, te je moguće samo tako što ćete prelaziti traku po traku, nadajući se da će vas neko vidjeti i ne udariti. Za ljude koji imaju bilo kakvih problema s kretanjem, Vijetnam definitivno ne bi bio dobra opcija, osim da se svugdje kreću taksijem ili Uberom.

Uber i slične aplikacije su veoma korištene u Vijetnamu, tako da je ovaj vid prevoza najjeftiniji i najsigurniji. Za 20-ak dana boravka u Vijetnamu sam potrošio manje od 40 eura na vožnje, a vozio sam se po dva – tri puta dnevno, uključujući prevoz i na lokalne aerodrome. Pored obične taksi usluge, moguće je voziti se i na motociklu, te platiti mnogo manje. Tako će vas jedna Uber vožnja motorom stajati između deset i dvadeset hiljada donga, bez obzira gdje idete, a to je manje od jednog dolara.

Ekologija – šta je to?

Naravno, pored toga što su automobili svugdje, mora se reći da je u Vijetnamu ekologija potpuno nepoznata disciplina. Sjetio sam se nekih sarajevskih scena od prije rata, te sam ih mogao prepoznati u današnjem Vijetnamu. Recimo, sasvim je uobičajeno da čovjek u odijelu otvori sladoled i papir baci nasred ulice. Automobili uglavnom idu na dizel, a plin i struja su nepoznate vrste goriva.

Ni na jednoj benzinskoj pumpi ne možete natočiti ništa osim benzina i dizela, a ne može se plaćati ni karticom. Keš je kralj u cijeloj zemlji, i bez keša ćete se teško snaći. Bankomati su u gradovima, ali postoji ograničenje od dva ili tri miliona donga, te naknada od 50.000 koju morate platiti prilikom svakog podizanja novca. Maestro karticu možete baciti u smeće jer se ne prima nigdje.

Koliko je država ekološki neosviještena, može se vidjeti i sa ove dvije slike ispod. Kada mislite da ste došli na prelijepu plažu, na kojoj ćete piti kokosovo mlijeko, i gdje će vas zapljuskivati pretoplo more, dovoljno je da samo malo prošetate i da vidite horor. Radi se o istoj plaži, a fotografije su napravljene na otprilike dvije minute hoda jedna od druge. Iz smeća se izvrpoljila i zmija, koju su domaćini vješto ubili.

Plaža na Fu Koku
Ista ta plaža

Ipak, sve u svemu, može se reći da je Vijetnam jedno sjajno iskustvo. Kao i uvijek kada odem negdje dalje iz Evrope, sjetim se koliko smo mi u Evropi indoktrinirani da smo najbolji na svijetu, te da je sve ostalo treći svijet. Naravno, taj osjećaj dolazi zbog toga jer smo uglavnom bogatiji, ali ne znači i da smo sretniji. Kod nas u Bosni postoji nešto što se zove sabur, a najbliži prevod saburu je strpljenje. Ipak, moje tumačenje sabura je da ustvari puštaš da ti neko skače po glavi, baš onako kako to naše vlasti rade već od 1990. godine, a ti ne radiš ništa, nego samo kažeš “dobro je, može biti i gore”. U normalnijem prevodu, gdje ćemo se zadržati na strpljenju, za Vijetnamce se može reći da su baš saburli.

U ovoj zemlji svi su dobre volje, i niko nije nabrijan. Odlična usluga je nešto što je sasvim normalno, a jedni druge cijene mnogo više nego na trulom Zapadu. I ono što je najbolje u svemu, iako vas tetoše na sve strane, nemate osjećaj da vam žele uzeti novac. Kada vam pomognu pri prtljagu na ulasku u hotel, niko ne očekuje napojnicu za to, nego je to jednostavno dio usluge. Zbog toga je i veoma teško pronaći loš hotel, restoran ili kafić. U Vijetnamu je nekako sve na nivou, posebno kad su u pitanju hrana, piće, i sve ostalo što je nekom strancu interesantno. Jedina razlika je u tome da negdje ima još bolje.

Vijetnam će zahvaljujući svom otvorenom tržištu vjerovatno u skoroj budućnosti napredovati više nego što iko očekuje. Koliko će biti razlike između bogatih i siromašnih, zasad možemo samo nagađati, ali za ovu zemlju danas kažu da je slična Tajlandu od prije 20 godina, te da još nije turistički komercijalizovana.

Ukoliko imate šansu, obavezno idite što prije jer će poslije možda biti isuviše kasno. Trenutno još uvijek možete uživati u uličnoj hrani, otvorenim lokalima po 24 sata dnevno, te fudbalu na otvorenom, kakav u Evropi sve rjeđe viđamo, a u zapadnim zemljama skoro nikad, jer je sve perfektno organizovano, i sve je u minutu isplanirano. Ovakvog fudbala kod nas više nema, a svi ga se sjećamo s nostalgijom.

Reportaža je objavljena na sajtu http://www.h-alter.org, u aprilu 2018. godine.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s