Šta uopšte znači biti Jugonostalgičan? Da li se to piše velikim slovom? Za neke je taj pojam previše tužan, ali u isto vrijeme i toliko važan da bi ga pisali malim slovom. Jednostavno, za takve se sve što ima veze s Jugoslavijom, piše velikim slovom; Jugoslaven, Yugo Coral 55, ime Jugoslav i sl. Izuzetak je pridjev «jugoslavenski», koji silom jezika ide malim slovom. Imenica Jugonostalgija, pisaćemo je velikim slovom zbog poštovanja prema onim koji bi se u suprotnom uvrijedili, definisana je i moguće ju je pronaći na Wikipediji. Ova internet enciklopedija nudi definiciju na nekoliko jezika, a nama je razumljiva na svim našim narječjima i jezicima, osim na makedonskom jeziku koji ne nudi ovu definiciju. Kao i obično, kad se priča o Jugoslaviji, Albanci se ne spominju, kao da uopšte ovi ljudi nisu živjeli među nama, i svi zaboravljaju da je i tamo Tito dolazio, te da su ga i naši susjedi s Kosova dočekivali s jednakim žarom, nestrpljenjem, poštovanjem i ljubavlju, kao recimo na videu ispod.

Po wikipedijskoj definiciji, Jugonostalgija označava sociološki fenomen u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije i spada u pojam novijeg datuma. Označava prvenstveno stav koji idealizira ukupnu ekonomsku, kulturnu i sigurnosnu situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji u vremenu od 1945. do 1991. godine. Pojam se prvi put pojavio po raspadu zemlje, početkom devedesetih.

U pozitivnom kontekstu se spominje kao favoriziranje svih jugoslavenskih prilika, dok je u negativnom često ismijavanje koje novonastali «veliki patrioti»[1] sprovode nad «nacionalnim izdajnicima»[2]. S izuzetkom ili malo manjim postojanjem u Srbiji, u svim drugim republikama je osjetno ismijavanje ljudi koji žale za vremenima kada su imali stan, posao, sigurnost, zdravstveno osiguranje, priznat pasoš, i kada nisu bili građani drugog reda. U našim novonastalim državama se to smatra nacionalnom izdajom i priklanjanjem Srbiji, pa se tako izrodio i pojam «srboslavija». Taj pojam označava zemlju koja bi umjesto Jugoslavije postojala, da se naši nacionalno osviješteni lideri Kučan, Tuđman i Izetbegović nisu sjetili organizovati referendume i proglasiti nezavisnost. Na Wikipediji se takođe govori kako je Jugonostalgija najviše prisutna u Bosni i Hercegovini, koju je rat najviše oštetio, a da se najmanje osjeti u Sloveniji, te se i u definiciji na slovenskom jeziku spominje u kulturnom, ali ne i u političkom smislu.

Ipak, obrnuto proporcionalno, najviše jugonostalgičnih krajeva ima u drugim državama, a najmanje u Bosni i Hercegovini. U BiH su ratni profiteri uglavnom učinili svoje, pa tako nekadašnje tipične komunističke sredine, npr. Mostar ili Banjaluka, gaje nacionalne torove na sve tri strane. U Mostaru se jasno vidi podcrtana linija između Hrvata i Bošnjaka, dok je Banjaluka skoro etnički čista. Takve sredine nisu ono što je gajila Jugoslavija i njena ideologija. Sredine u kojima je prisutan jugoslavenski duh, nažalost, danas su one najsiromašnije, pune starih zanatskih radnji, ćoškastih socijalističkih građevina, fabrika koje više ne proizvode ništa, starih hotela sa masnom hranom, šmeka jugoslavenske kulturne scene, naše muzike, filmova i svega ostalog što podsjeća na bivšu nam zemlju. Izdvojićemo nekoliko mjesta iz svih šest i po državica, a krenućemo sa juga prema sjeveru.

Ohrid i danas emotivno i politički podsjeća na Jugoslaviju. Da nije bilo raspada, vjerovatno se ne bi ovoliko razvio kao danas. S obzirom da Makedonija nema more, da sa susjednim Albanijom i Grčkom nema najsjajnije odnose i da im je to jedini plivački turistički biser, Ohrid s pravom nosi orden makedonskog predvodnika turizma. Na ulicama se prodaju ploče sa nekadašnjim umjetnicima na slikama, Politikini zabavnici iz šezdesetih i sedamdesetih godina, trešti naša muzika, svi govore naš jezik, gledaju se Nadrealisti. Glavni kej se zove po Maršalu Titu, a cijene su takve da možete odmah odriješiti kesu i trošiti kao nekad. A ovo «kao nekad» značilo bi da nismo morali paziti, nego smo spavali u hotelima, išli na ljetovanja, vozili kakva – takva, ali uglavnom nova auta, družili se sa svim narodnostima i uživali u svim dijelovima Juge. S obzirom da je Makedonija najjeftinija od svih današnjih republika, u Ohridu ćete umjesto jedne, naručiti dvije kafe, i nećete tražiti jeftiniji restoran, jer će vam svaki biti jeftin, posebno ako dolazite iz Hrvatske ili Slovenije. Što se penjete sjevernije u druge dijelove bivše zemlje, to će vaš džep biti tanji, a prohtjevi će se smanjivati.

U Ohridu možete kupiti majicu na kojoj piše SFRJ, a koju nećete smjeti nositi u Dalmaciji, zapadnom Mostaru, pa i nekim drugim dijelovima te nekadašnje zajednice. Tu ćete sresti izvođače folklora koji i dalje ne poznaju i ne priznaju granice, nego igraju makedonsko kolo «oro» sa svima koji to kolo vole, te ponekog sportistu, koji se priprema u oštroj planinskoj klimi, uz jezero koje podsjeća na more. Takođe ćete vidjeti mnoštvo mladih ljudi, kako poput penzionera, igraju tavlu i šah na plaži, sa onim teškim, drvenim kutijama za ove igre, svojstvenim samo za «ona vremena», kakve smo viđali kod naših deda i baka / nana, i kakva je svaka kuća barem jednu kutiju posjedovala. «Sramota je ne imati šah kod kuće», rekla bi jedna moja prijateljica, koja ga ne zna ni igrati. Ohrid će vam tako ponuditi i najukusniju hranu, od riblje čorbe za 2 €, do tavčeta na gravče za otprilike istu cijenu. Doručak neće preći 1,5 €, šta god da naručite, naješćete se svojski, bez da neko na vama štedi i da vam pokušava prodati muda pod bubrege.

Idemo onda u Prištinu. Tamo ćete vidjeti ponosne Kosovare, kako koračaju svojom novom državom, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja, i njihove roditelje kako plaču za starim vremenima. Vidjećete ponegdje mržnju prema Srbima, ali uglavnom ćete se moći sporazumjeti gdje god dođete, jer su ljudi ljubazni i fini. Nema tragova rata, ako izuzmemo trupe KFOR-a, koje svaka albanska persona voli vidjeti na ulicama, iz jednakih mazohističkih razloga kao što je to bilo u Bosni; naime, mislili smo da su nam donijeli mir i da su nas štitili, sve dok se nije desila Srebrenica. Za mene, koji sam se odmah prisjetio njihove uloge u bh. ratu, oni su okupatori, a tako misli i Albin Kurti[3], koji propovijeda da s njima ne treba biti pregovora, nego da stranci trebaju biti partneri, a ne ucjenjivači i korisnici kosovskog novca i drugih blaga. Baš zato što nema vidljivih oštećenja, nije bilo ni mnogo obnavljanja, a nostalgiju bude tridesetogodišnji (ili stariji) liftovi novogradnje koja vrvi u centru Prištine. Liftovi smrde kao da su u njima crkli mačka, miš, pas, lignja i čovjek zajedno, a smrad nikad nije izašao. Osim ružnih liftova, nema nekog planski izgrađenog starog dijela grada, nego je grad poznat po visokim zgradama i drugim građevinama čudnog izgleda. Jedna od takvih je studentska biblioteka, čija je zgrada jedan od simbola nevjerovatne jugoslavenske gradnje. Tu mladi Kosovari vrijedno uče i tu se muha može čuti kako zuji. Razlog tome je shvaćanje da jedino tako mogu naprijed, i da će jedino tako moći biti priznati članovi velikog evropsko – američkog društva, koje danas vlada planetom, barem dok Kina ne dođe u ove krajeve. Nostalgiju kvare američke zastave i spomenici Billu i Hillary Clinton, te Georgeu Bushu. Kada vidite da neko ima ijednu toplu riječ prema čovjeku kakav je Bush, zapitate se šta radite tu. Zbog toga ćemo krenuti dalje.

Naredna destinacija je Ulcinjska rivijera. Ona se pruža na tridesetak kilometara obale, a najljepši dio je onaj dio oko rijeke Bojane. Pored nudističkog naselja, u kojem se skupljaju uglavnom strani gosti, postoji jedan dio za koji svakodnevni dunjaluk i ne zna. Dolazi se makadamom, prije toga prođe ispod mosta koji vodi prema Adi, onda morate dopustiti da vas mašta vodi i na kraju ćete doći do jednog najneobičnijeg mjesta na Jadranu. Oko vas je pijesak i more, dvije brvnare iz kojih će vas ljudi izvući kad zaglavite automobil u pijesak, a u njima sjajna hrana. U prvoj imamo vlasnika ratnog profitera koji se ponosi što «drži plažu», a u drugoj ljude pune ljubavi, humora i razumijevanja, željne druženja i dernečenja. Svaki dan se tu dešavaju jazz, rock i druge svirke, mladi se skupljaju kao nekad na radnim akcijama, spavaju pod vedrim nebom u vrećama za spavanje, pali se logorska vatra, pjeva se do ranih jutarnjih sati. Trpe se komarci i ne sluša se Radio Albanija, nego većinom stari, domaći rock, poput Galije, YU Grupe, Dade Topića, Haustora i drugih. U kafiću možete igrati karte, sjediti na šanku ili nekome na glavi. Niko se neće naljutiti, a kao nagradu vrlo lako možete dobiti dim džointa ili lozu pride.

Preskočićemo druge dijelove Crne Gore, jer su nekako puni onih «koji su se bolje snašli»[4] u ovom tranzicijskom vremenu, punom crnog i sumnjivog kapitala, te uplakanih majki, čija djeca rade za današnje gospodarstvenike, primajući 300€ mjesečno i trpeći mobbing svakog dana. Zadržaćemo se u Zemunu, pored hotela Jugoslavija. Splav je pored nas, na kojem pijemo jutarnju kafu i poslužuje nas zemljak iz Bijeljine. Oko nas su čamci, glavni grad djeluje moćno kao i uvijek, gutajući sve one koji su došli iz kasabe i nisu ga uspjeli pretvoriti u svoju kasabu. Takvo nešto su učinili Sarajevu, ponijeli su ružne navike i zbog veličine grada, uspjeli ga deformisati u selendru. Danas je Sarajevo jedan mali grad, pun učmalih kompleksa i ljudi koji će vam podmetnuti nogu, a zavrnuti ruku. Glavu ćete im dati, i opet im neće biti dosta, nego će vas na kraju lupiti šakom u stomak, onako, niskim udarcem, kakvim su navikli da bi se kapitalistički dokopali mjesta u studentskim asocijacijama, a kasnije u upravnim i nadzornim odborima javnih firmi. Beograd je pun takvih, ali se oni i dalje ne vide, pogotovo ako dođete sa strane. Tu Darko Rundek puni Sava Centar, tu knjižare rade 24 sata dnevno, i pune su besparih učenih ljudi, koji piju kafu ili čaj, te čitaju komade, zahvaljujući kojima će pisati svoj rad, kada dođu jednom kući, u pet ujutro. Sve knjige u tim knjižarama / čitaonicama su stare i pohabane, ali i dalje veoma čitane. U ovom gradu možete jesti pedeset vrsta različitih jela u četiri ujutro, a napiti se u još više kafića. Ovdje ne vrijedi ona zapadna da se ne može raditi nedjeljom, da se ne puši u zatvorenim prostorima i da se ne pije kad se vozi. Koliko je to loše, toliko je nekad i dobro, jer kad morate kupiti čips u petak, da biste ga uz kompjuter pojeli u nedjelju naveče, više vam se i ne biva u takvom gradu. Tržni centri rade od ponedjeljka do petka, i poneki subotom, jer je crkva utjecala na zabranu rada nedjeljom. Ali to je neka druga, mnogo šira tema. Kako smo neprimjetno došli iz Zemuna u Beograd, tako ćemo neprimjetno i sjesti u ponovo pokrenuti voz koji ide za Sarajevo. Prije toga ćemo posjetiti Kuću cvijeća, jer ipak je to posljednje Titovo prebivalište i mjesto gdje je (još uvijek) poštovan.

O ovom vozu su već napisane sage, a i danas u njemu možete sresti pokojeg novinara, koji pravi priču o dva posvađana grada. Iz Beograda se upravljalo zlom nad bivšom zemljom, ali u Beogradu i danas postoji Sarajevska ulica. Dani Sarajeva su vrlo posjećen festival u Beogradu, a osim ulice, mi nemamo ni festival, niti ćemo ga zadugo imati. Oni Beograđani koji nisu podržavali Slobu u svojim nakanama su tužni zbog toga, ali i razumiju taj potez. Danas se ta sarajevska ulica zove po Emeriku Blumu, osnivaču Energoinvesta, nekadašnjeg kapitalnog vođe svih energetskih projekata u Iraku, Egiptu, Keniji i nekim drugim zemljama Trećeg svijeta. Kako smo i mi u međuvremenu postali dio Trećeg svijeta, i ekonomski se pridružili nesvrstanim, tako je i Energoinvest propao. Emerik Blum se okreće u grobu, a mi dodatno uništavamo svaku firmu koju nam je Jugoslavija napravila. Sve javno je ili već uništeno, ili je prodato, ili će tek da bude prodato. Rasprodaćemo svoje bogatstvo stranim kupcima, a oni će nas primiti u NATO, te nakon toga garantovati kako promjena granica neće biti. Pa nema ni potrebe, svakako su nam ušli u zemlju i nikad više iz nje neće izaći. Moć kolonijalista je vječna, kao moć Partije u Orwellovoj «Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj». Sarajevo nema više mnogo toga od Jugoslavije, Energoinvest je jedan od rijetkih simbola. Koprca se kao riba na suhom i uskoro će umrijeti, kao losos nakon mriješćenja. Šanse da se Energoinvest oporavi su ravne šansama da spermij pogodi jajašce i da ga oplodi. Ali je i dalje moguće. A možda ja i nisam realan, jer ipak živim u ovom nesretnom gradu.

Iz Sarajeva ćemo ponovo na voz. On će nas, prosječnom brzinom od 40 km/h dovesti u Zagreb. Tu ćemo na željezničkom kolodvoru popiti cedevitu od limuna za 2,5 kune. Ući ćemo u zadimljeni restoran sa kariranim stolnjacima i naručiti grah prebranac. Prije nego nam pobjegne voz za Varaždin, smazaćemo grah i zaputiti se dalje. Ova stanica, odnosno kolodvor, i dalje ima socijalistički šmek. A takav šmek ima i varaždinska stanica, budući da lokomotiva ne ide na struju. Ovuda čak ide i međunarodni voz iz Budimpešte za Veneciju, a ovaj dio prolazi bez struje, zagorskim selima i preko puteva gdje nema rampi i upozorenja da može naići voz. Ne znamo da li su i koliko rijetki saobraćajni udesi, mogu se samo nadati da ih nema, ali mi je strašno bilo voziti se tim vozom, kad sam jedne prilike putovao iz Varaždina za Marsej. Iz Varaždina vam je najbliži slovenski grad Maribor, koji je naša naredna destinacija.

Ovaj slovenski grad ima prelijepu rijeku i nekoliko finih mostova. Ono što je vrlo lako zapamtiti je YU Cafe, na čijem ulazu stoji vijenac sa pravim bakljama koje predstavljaju šest republika. Takva dva kafića možemo naći i u Sarajevu, jedan se zove Tito, a drugi identično kao u Mariboru. Tu se ljudi vole, tu se gledaju partizanski filmovi, a uglavnom dolaze mladi ljudi , ponekad u plavim kapicama i crvenim maramama oko vrata. Oni faktički uopšte ne znaju čemu se dive i koji je to kult koji oni poštuju, ali je vrlo važno spomenuti da i u Sloveniji postoji ovakav jedan vid subkulture. To se svelo, kako i definicija kaže, na kulturni, filmski i muzički nivo, u Sloveniji tu politike nema. Jedino, kada smo malo prošetali gradom, sreli smo rudare koji su protestvovali noseći Titove slike. Kao i u drugim republikama, Tito je simbol i oličenje sigurnosti, a na moju opasku da ih nije niko tjerao da idu u Evropsku Uniju, jedan od rudara mi reče, «nismo mi otišli, oni su otišli», pokazujući na zgradu opštine, aludirajući na vlast. Posljednje prebivalište jugonostalgičarskih misli su Jesenice i Bled. Bledsko jezero, samo po sebi, ne izgleda tako, osim što i dalje možete govoriti naš jezik svugdje i svi će vas razumjeti. Tek nekoliko socijalističkih hotela podsjećaju na Jugoslaviju i bude nostalgiju, dok su Jesenice neka druga priča; pune su južnjaka, koje Slovenci pogrdno zovu Bosancima. Kada želite nekome reći da je primitivac ili južnjak, vi za njega kažete «Bosanec». Sjetih se anegdote, kada je moja poznanica Slovenka, razgovarala s majkom na telefon. U to vrijeme smo bili u Hagu, nekom nebitnom namjenom, a ona je rekla «evo me kod Bosanaca». Majka je potom strogo prekori i reče, «sram te bilo, nemoj ih tako zvati, to su fina djeca».

Jugonostalgija je sve što nam je ostalo od one lijepe zemlje. Veličina se pretvorila u minimizirane spodobe koje jedu novac iz državnih proračuna i gdje se pojedinci bogate, na račun imperijalističkog kapitazlima. Kako smo ih već nazvali, «oni koji su se bolje snašli», danas vedre i oblače našim životima. Nemamo priliku upasti u njihove mehanizme samozaštite, jer su oko njih stranački okovi u vidu beskrajno dugih procedura zapošljavanja i komplikovanog sistema državne uprave. Svuda oko nas su klerikalci, fašisti, nacionalisti, lopovi, varalice i drugi kriminalni likovi koji nam uništiše sve što smo imali.

Ipak, nostalgija nas vjerovatno neće spasiti, nego će nas samo gurnuti još više u depresiju. Kao što reče Marija Todorova u «Imaginarnom Balkanu», knjizi koja obrađuje odnose na našem krvavom poluostrvu, «teško nas može utješiti saznanje da se moramo suočiti s golom realnošću i sačekati Zapad da se suoči sa sopstvenom čašću, kao kontrolorom predstave o nama koju sam on, Zapad, stvara». Bal i kan su na turskom krv i med, ovdje će se smjenjivati periodi krvi i meda, vjerovatno zauvijek. Ako budemo sretni, potrefićemo period meda, mada neki od nas u prosjeku ratuju svakih petnaest godina. Slavoj Žižek je održao jedno predavanje koje govori o napuštanju svake nostalgije za jugoslavenskim komunizmom. Tu Žižek tvrdi kako se sistem nije samo urušio izvana, nego i iznutra, navodi sedamdesete i početak ekonomskog kraha, te se čak zalaže i za članstvo u Evropskoj Uniji. Kao jedan od argumenata, crpi onaj koji kaže kako je Evropa ipak, koliko – toliko smanjila nacionalizam i uradila socijalne reforme, te je osiguravajući sistem uporedio s američkim, od kojeg je evropski mnogo bolji. Raskrstiti se s jugoslavenskim komunizmom mora, a u isto vrijeme se boriti za socijalizam.

Zbog toga nam za kraj posvećujem pjesmu kojom nam se djevojke iz grupe T. A. T. U., u ime majčice Rusije, izvinjavaju. Kad se već niko od naših kreatora raspada nije izvinio, hvala barem njima. Raspalo se sve, živjeti se mora i dalje. Na nama je kako ćemo, žižekovski ili lenjinistički. Ovaj prvi se čini savremenijim i haj’mo ipak vjerovati njemu.

[1] Ironija koja označava uglavnom ratne profitere i one koji su raspadom Jugoslavije profitirali na bilo koji način, ekonomski, društveno, profesionalno…

[2] Ironija koja označava ljude koji misle svojom glavom i koji neće po svaku cijenu govoriti dobro o svojoj, a loše o tuđoj naciji. Često su takvi predmet sprnje i zove ih se izdajnicima, jer nisu dovoljno lakomisleni i orwellovski «dobromisleni», kako bi bili dovoljno dobri za vladajuću nacional – šovinističku elitu.

[3] Mladi kosovski političar i nekadašnji vođa studentskih protesta protiv režima Slobodana Miloševića. Odležao robiju u vrijeme Miloševićeve vladavine i javno izjavio kako ne priznaje taj sud, nego da će se boriti za nezavisno Kosovo, a kasnije i opstao. Uživa veliku podršku građana Kosova. Do sada nije imao nacionalističkih ispada, nego se zalaže da svi zločinci odgovaraju pred sudom u Hagu, i da Srbi ostanu i integrišu se u kosovske institucije.

[4] Ironija koja označava uglavnom mediokritete koji su uspjeli da legalnim ili polulegalnim kriminalom steku ogromne zalihe imovine. Danas ih zovemo uglednim privrednicima.

Tekst je objavljen na portalu E-balkan.net u maju 2010. godine.