Tokom 2003. godine sam bio učesnik na beogradskom kvizu „Ruski rulet”. Tada je taj kviz vodio Irfan Mensur, sjajni jugoslovenski glumac, koji ima sarajevske korijene. Bio sam jedini učesnik iz Bosne – jedan je bio iz Crne Gore, a ostalo troje iz Srbije. Crnogorac Miloš me je poljubio tri puta na rastanku, a pobjednica kviza, Beograđanka kojoj se ne sjećam imena, me pitala iz kojeg sam Sarajeva, srpskog ili muslimanskog. Moj je odgovor bio da postoji samo jedno Sarajevo, a ako pita iz kojeg sam dijela grada, stanujem u centru.

Od početka 1996. godine, tačnije od reintegracije okupiranog dijela Sarajeva, ljudi iz moje okoline uglavnom zaziru od odlaska u Istočno Sarajevo. Vojska Republike Srpske je tokom rata držala Grbavicu, Ilidžu, Vogošću, dio Dobrinje, Lukavicu, Trebević, Pale, kao i još neke, manje dijelove grada. Danas većina tih dijelova pripada Federaciji BiH. Grad je prije rata imao deset opština, a danas ih ima devet, jer su Pale kompletne ostale u Republici Srpskoj, dok Opština Pale – Prača pripada Bosansko–podrinjskom kantonu. Ostale su podijeljene i danas čine duple administrativne jedinice, pa tako imamo Stari Grad i Istočni Stari Grad, te Ilidžu i Istočnu Ilidžu. Istočno Sarajevo čine još četiri opštine, a to su Istočno Novo Sarajevo, Sokolac, Pale i Trnovo. Često su linije između federalnih i dijelova koji su u RS-u, nasred neke ulice, ili usred centra mjesta, kao što je to slučaj u Trnovu. Na Dobrinji IV granice čak idu posred stana, pa je jedna soba u federalnom, a druga u srpskom dijelu. Od svih opština, najviše se izgradila Istočna Ilidža, jer su u njenom sastavu Lukavica i Dobrinja, a turistički centar koji najviše donosi novaca je Jahorina, koja pripada Opštini Pale.

Da ne dužim dalje o administrativnim stvarčicama, možete se uvjeriti na engleskoj stranici Wikipedije, kako ovo zapravo uopšte nije grad, nego skupina sela oko Sarajeva, bez ijedne urbane sredine. Prostorno, to je jedan od najvećih balkanskih gradova, a predviđa se da ima između 70 i 100 hiljada stanovnika, na 1450 kvadratnih kilometara. Nakon rata su nastale i razne šale na račun Istočnog Sarajeva, kao što je ona „da je ovo grad sa najviše parkova”. U Istočnom Sarajevu egzistiraju i mnoge „duple” kompanije, kao što su GRAS, Klas, Centrotrans itd. Sve one imaju isti logo kao i one „federalne” i eventualno ćirilicu u naslovu. Po tvrdnjama zaposlenih u tim firmama, većinom su bivši radnici ovih kompanija u ratu osnovali potpuno ista preduzeća, koja su nastavila raditi i nakon rata. Čak su postojala i dva istočnosarajevska kluba sa nazivima “Sarajevo” i “Željezničar”, te su odigrali i nekoliko “gradskih derbija”, od kojih posljednji pamtim krajem 1995. godine, odmah nakon Dejtona. Utakmica je odigrana u Lukavici, na današnjem stadionu Slavije, koji je tada izgledao kao oranica, imao je samo jednu tribinu od nekoliko stepenica, i ni po čemu nije podsjećao na normalan stadion. Šta je s ovim klubovima bilo poslije, nemam pojma, ali ne vidim da se više igdje takmiče.

Kako već rekoh, moji poznanici nisu previše putovali u ove dijelove grada, koji su vrlo često pet – deset minuta udaljeni od njih. Ja se, naprotiv, ponašam potpuno drugačije. Kad god mogu, svratim na Vraca i napunim gorivo, odem na kafu u Lukavicu, koristim usluge vulkanizera i autopranja, vozim bicikl Trebevićem, odlazim na Jahorinu na skijanje, a čak i na Dobrinju i aerodrom idem preko Vraca, jer brže stignem. Nemam predrasuda da će me neko krivo pogledati, nauditi, dobaciti i sl., svima govorim ko sam i šta sam i nastojim biti što ljubazniji prema ljudima. Kako unutar Istočnog Sarajeva nema uglavnom nikakvog normalnog prevoza, tj. GRAS ne pruža usluge prevoza između npr. Lukavice i Pala, uvijek stanem autostoperima, kojih ima na desetine. Svi ti ljudi se iznenade kad čuju ko sam, a potrudim se da to uglavnom i kažem kroz razgovor sa suvozačem ili samim stoperom. Na pitanje odakle sam, kratko kažem „iz centra”, a onda se kroz moje ime zaključi iz „kojeg centra”.

Jedan od tih autostopera, nedavno me zaustavi na Palama. Kaže, „samo će do Sarajeva”, a stoji u pravcu Jahorine (Pale su između Jahorine i grada). Sarajevo na koje on misli su ustvari selo Ulobići, mada na Google Maps zaista pored Ulobića piše Sarajevo. Oduševio se čiča što su ga povezli dvoje mladih ljudi koji nisu Srbi, kaže kako često svrati do centra, gdje mu sin i kćerka rade, „u nekoj državnoj instituciji”. „Tamo imaju stan, ali nekako smo u glavi podijeljeni”, dodaje, i ne libi se da nam kaže kako je „to sve sranje” i kako podjele ustvari samo postoje u glavama. Osvrnuo se i na jednu činjenicu koja se rijetko spominje u medijima, i to slijedećim riječima: „meni nije jasno kako mogu pričati da Srba više nema u Sarajevu, kad mi živimo i dalje na Palama, Lukavici, Jahorini, Han – Pijesku, Sokocu… Mene niko nije tjerao da prodam stan, ali mi je jeftinije bilo da živim u staroj porodičnoj kući”. Kad se broj stanovnika ovih naselja pogleda i uporedi sa nekadašnjom, prijeratnom slikom, zaista tako izgleda, te se dobije približno isti broj kao i prije rata. Nakon što je čovjek izašao na raskrsnici prema Ulobićima, nastavili smo put ka Jahorini, gdje smo se i dalje osjećali kao kod kuće.

Ipak, sve me to navelo na razmišljanje. U jednom je čovjek u pravu. Administrativne i druge granice nisu toliko važne, koliko su važne one ljudske. Poznajem stotine ljudi koji žive u Lukavici ili na Palama, a rade u Sarajevu, ali poznajem i one koji ni za živu glavu ne dolaze, koji ne znaju gdje se nalazi centar grada, a gdje koji stadion. Kažu, bode im oči Trg Alije Izetbegovića. Bode i meni, pogotovo jer se nalazi ravno pod mojim prozorom. Poznajem i one koji ne idu „anamo onima” i ne ostavljaju novac na Jahorini ili „njihovim” benzinskim pumpama, u „njihovim” restoranima. Takvi su obično pripadnici politike Harisa Silajdžića i Alije Izetbegovića, koji „vole svoju BiH, zaljubljeni su u nju”, ali je ne prihvataju cijelu, ovakvu kakva ona jeste.

Zaziranje i izbjegavanje odlazaka u Republiku Srpsku je nešto što sve patriote ove zemlje ne mogu sebi priuštiti, misle li ikad živjeti normalno i bez podjela. Pored ovih koji su napravili podjelu, kakvu su Nadrealisti predvidjeli još prije rata, svi koji izbjegavaju ići jedni drugima, su jednako krivi što danas živimo u svojim etnonacionalnim torovima. Takvi čak umišljaju vječne teorije zavjere, kao što su one da su u centru grada „samo Srbi dobijali stanove», da su direktori svih preduzeća takođe bili samo Srbi, da se nije moglo živjeti od njih. To dotle ide da ovi danas govore kako je Dobrinja namjerno građena u obliku četiri ćirilična slova „S” . Oni drugi, koji ne dolaze u federalni dio, izmišljaju Handžar divizije, moć vehabija, smetaju im pokrivene djevojke i Sarajevo zovu Teheranom. Jedan od njih je i Milorad Dodik, koji je na utakmici Bosna – Igokea, prije nekoliko godina, mirno sjedio u Skenderiji, sa svojim prijateljima i kao takav, u to vrijeme bio dobro došao. Kad je počeo naš grad zvati Teheranom, više nikad nije došao na utakmicu svog kluba.

Sve dok takva praksa bude stvarnost i dok odlazak u RS budemo smatrali egzotičnim izletom, biće nam ovako. Kad se počnemo ponašati kao da te granice ne postoje, živjećemo u normalnom gradu, od Lukavice, preko Vraca, Čengić Vile, Marin Dvora, Baščaršije, pa sve do Pala i Jahorine. Sve ostalo je pristajanje na politku podjela. Ja ne pristajem na podjele. Za mene podjele jednostavno ne postoje. Sarajevo je samo jedno!

Članak objavljen na sajtu e-balkan.net, 15. januara 2011. godine. Nažalost, ovaj sajt je kasnije ugašen.