Autorska prava – porez na budale!

Super interesantna priča mi je o autorskim pravima, pogotovo kada se oko toga vrte ogromni novci. Ili bilo kakvi novci, nekome je i 100 KM mnogo.

Prija tri dana sam odlučio da nakon deset godina prekinem ugovor sa platformom Net TV Plus, jer su zamračili utakmicu Austrija – BiH, a to nisu javili na vrijeme. Jasno mi je da se to dešava, i da oni “kao legalni distrubuter” moraju postupiti po naređenju, ali im ne opraštam to što su se hinjski ušutili i ostavili korisnike na cjedilu. Vidim da im na njihovoj Fejsbuk stranici ljudi redovno psuju zbog iste stvari, i da će vjerovatno izgubiti hiljade korisnika. Drago mi je zbog toga. Oprostio sam im ukidanje mnogih kanala, poput Arena, HRT-a i Eurosporta, ali im drskost oprostiti neću. Da se ne bi desila ista situacija tokom današnje utakmice, našao sam divlji IPTV servis, i odsad ću ove “legalne” zaobilaziti u širokom luku.

Ipak, to me navelo na zaključak koliko su autorska prava kao koncept zastario i prevaziđen model uredovanja bilo čega, a pogotovo interneta. Danas, kada je moguće doći do bilo čega i bilo kad, neko se sjetio da ograniči gledanje jednog fudbalskog meča, kojeg želi vidjeti stotine hiljada ljudi van BiH. I svi oni, nakon što su uredno platili razne servise, poput Net TV Plusa, Balkaniyuma, Bosna TV-a, TV Total itd., ostaju uskraćeni jer se Novoj TV ćefnulo da zamrači prenose svih utakmica Lige nacija. Naravno, razlog zbog kojeg su oni to uradili je taj što ni oni nemaju autorska prava da to prikazuju izvan Balkana, pa ih je neko vjerovatno klepio po džepu.

I šta će sad biti? Svi će pootkazivati ove koji su ih iznevjerili i kupiće sebi usluge nelegalnih distributera, za koje ne znaš ni ko su, ni odakle su, ali znaš da možeš gledati sadržaj koji si i dogovorio da gledaš. Time će legalni ohrabriti nelegalne da rade bolje, a korisnike da izaberu nelegalno. S pozicije korisnika, imao bih potpuno pravo da zahtijevam povrat novca od Net TV Plusa, jer bez obzira šta piše u ugovoru (a to je da oni mogu ukinuti bilo koji kanal bilo kad), loša je poslovna praksa prodati uslugu, a ne pružiti je, a da ne govorim o tome što prosječnog korisnika stvarno ne zanima “do koga je”. Mi samo želimo uredno platiti uslugu i gledati ono što smo platili.

Pored TV autorskih prava, kojima je nemoguće stati u kraj na internetu, sjetio sam se i toga da je kod nas predsjednik asocijacije koja se bavi autorskim pravima – glavom i bradom Dino Merlin, čovjek koji nije plagirao samo ono što nije otpjevao.

Jedne prilike sam na YouTube postavio ovaj video ispod. Došao mi je email od nekakvih Bugara koji su se potpisali kao KVZ Digital, i predstavili se kao vlasnici autorskih prava, rekavši da ih je Čola ovlastio da instaliraju softver i pronalaze njegovu muziku širom interneta. Kao što možete vidjeti ispod, video se zove “Zdravko Čolić ne krade pjesme”, a muzika je potpuno ista kao za njegovu pjesmu “Jako, jako slabo srce zavodiš”.

Dakle, KVZ Digital mi je želio blokirati sadržaj koji je Čola kupio ili ukrao od marokanskog muzičara, a ja postavio na YouTube, s pustinjom u pozadini. Da nema nigdje Zdravka Čolića na video klipu, osim u naslovu, jasno je nakon prvog slušanja. Pronašao sam kontakt KVZ-a, nazvao ih i lijepo im se nagovorio svega i svačega. Nakon toga me nazvao jedan od njihovih direktora, i sa urednim ciganskim naglaskom mi objasnio šta su to autorska prava (ne možeš brate postavljati šta hoćeš na internet). Na moju opasku da ovo nije Čolina pjesma, on je rekao kako KVZ posjeduje autorska prava na muziku iz ove pjesme, a pošto je muzika ista, to ti je to. I zamolio me da uklonim. Naravno, poslao sam ga u kurac.

Inače, KVZ Digital je i ranije opominjao razne autore na kršenje autorskih prava, a o tome je pisano i u tekstu “Nečastivi sa Jutjuba“, autora Aleka Nowaka. Najsmješniji primjer je bh. autor Božo Vrećo, čiju su pjesmu blokirali i javili mu da je prekršio autorska prava. Naime, radi se o pjesmi koju je Božo napisao i otpjevao, te postavio na YouTube.

Pored potpuno blesavih pravila s muzikom, gdje ne smijete postaviti nešto što se očigledno nikad neće zaustaviti, i gdje vas lopovi optužuju da nešto kradete, desila mi se još jedna interesantna situacija. U oktobru 2013. godine sam prisustvovao utakmici Litvanija – BiH, te sam istorijski gol Vedada Ibiševića snimio dok sam stajao iza gola. To je jedini takav snimak, i pregledan je mnogo puta na YouTubeu. Nakon toga mi se javio zastupnik Harisa Pašovića, Ismar Hadžiabdić, i pitao da li East West Centar smije koristiti moj video kako bi napravili klip u kom će se pokazati navijačko slavlje povodom plasmana reprezentacije na Svjetsko prvenstvo. Ismar je takođe naglasio da su oni zainteresovani da, pored nekih drugih klipova, uvrste i ovaj. Ne sumnjajući u loše namjere ovog državnog režisera, pristao sam i poslat mi je ugovor koji se prilično razlikovao od ovoga što mi je napisano u poruci na YouTubeu. Pošto je ugovor poslovna tajna, neću pričati o njegovim detaljima, ali ću samo reći da me Pašović itekako prevario, te za 200 KM za kojih je dobio video, zaradio je mnogo, mnogo, mnogo više. Nije bilo nikakvih drugih klipova kako je obećano, nego samo moj, a drugi klipovi su ustvari bili golovi drugih reprezentacija, a tako nije rečeno.

Originalni prijedlog, kasnije izigran

Poslije je FTV doslovno ukrala ovaj klip i postavila u svoj prilog, a urednik mi je hladno rekao kako “to oni uvijek tako rade”.

Mogao sam se ja tužakati sa svima njima, ali mi to nije palo na pamet, i to baš iz razloga što mislim da su autorska prava prevaziđen koncept.

Pored ovih primjera, konstantno smo svjedoci pokradenih fotografija na internetu, gdje fotografi bacaju drvlje i kamenje na one koji ih bez pitanja koriste. Naravno, velika većina ljudi koji iskoriste te fotografije nikad ništa na tome neće zaraditi, nego će ih postaviti nasumično, na Fejsbuk, ili neki drugi servis. Ipak, nerijetke su tužbe raznih novopečenih priučenih fotografa, gdje onda oni nekoga tuže za “krađu”. Meni nekako ta “krađa” izgleda stvarna kao kad bih im odštetu platio kopiranim novcem. A da ne govorimo o tome da li te njihove fotografije zaista vrijede onoliko koliko ih ovi cijene, odnosno da li nečiji album vrijedi cifre u koje se ugrade razni menadžeri, producentske kuće i ini lešinari, i gdje na kraju umjetnici dobiju mrvice.

Jedini pristup koji mi se sviđa ima Dubioza kolektiv, te još neki bendovi širom regije. Oni su na vrijeme shvatili da nikoga neće spriječiti da besplatno skine njihov album s interneta, te su počeli svirkama zarađivati za život.

Dubioza godišnje odsvira preko 100 koncerata, a život u kombiju im ne dozvoljava ni da viđaju svoje najmilije. Njihov svaki koncert je drugačiji, i svaki vrijedi para koje platite. Autorskim pravima su posvetili i pjesmu MP3, te rekli svima šta o tome misle.

Prema tome, internet se nikad neće uspjeti cenzurisati. Krađa postoji i postojaće, a da li se radi zaista o krađi, možemo diskutovati. To što je nešto legalno ili nelegalno nikako ne znači i da je ispravno ili neispravno. Što se mene tiče, kradem i krašću, te nikad neću prestati, ali ću za dobar koncert rado iskeširati veliki novac. Za kopije muzike ipak neću, a ni za album balkanskih plagijatora koji bi rado unovčili sopstvenu krađu. Hvala, ali toliko mozga ipak imam.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s