U susret gradskom derbiju – Dani ponosa i slave naspram tmurne današnjice

Iz ugla jednog Željovca…

Ranije sam već pisao o tome šta meni znači FK Željezničar. Kada sam kao dječak počeo navijati za ovaj klub, nisam ni slutio da će mi to postati jedan od najdražih hobija tokom srednjoškolskih i fakultetskih dana, ali i poslije. Danas, kada živim van Sarajeva, i dalje pratim svaku utakmicu putem platforme Moja TV, te sam i dalje zagriženi navijač koji koristi svaku priliku da ode na stadion. Kad god sam u Bosni, tada ću naći načina da se pojavim na Grbavici, obiđem fan šop, prošetam po jugu, pogledam meč s istoka i popijem kafu žgaravušu u Makijatu. Između 1995. i 2011. sam bio među onim pacijentima koji bi išli na svaku utakmicu, bez obzira na to kako je Želji išlo, dobro, loše, prosječno, pravo ili krivudavo. Mnogo puta sam išao i na gostovanja, u nemoguće lošim uslovima, vozovima, autobusima, autostopom, ali najviše privatnim automobilima. Jednom smo se toliko smrznuli u Modriči da nam je Nikola Nikić u poluvremenu lično donosio čaj, iako je bio trener protivničkog tima, a drugi put smo se toliko skuhali na trebinjskom suncu da su domaći navijači došli sa sokovima i vodom. Bio sam među onih četiri – pet hiljada pacijenata koji će tih godina pratiti Želju na Grbavici bez obzira na rezultat, atmosferu u klubu, vremenske prilike ili bilo šta drugo. I danas bih bio među njima. Međutim, ono što je tužno je da je taj broj sa četiri – pet pao na samo dvije hiljade ljudi, možda čak i manje. Razlozi za to vjerovatno leže u činjenici da neki stariji navijači više nisu sa nama, da su neki ljudi odselili iz države (poput mene), a da su se neki i zasitili. Nažalost, nije bilo dovoljno mlađih koji bi preuzeli ta mjesta, pogotovo jer mlađi danas navijaju za Barselonu i Bajern, a ne za lokalne klubove. Tako je broj pao na dvije hiljade (a kad je lijepo vrijeme malo više od toga). Toliko je gledalaca gledalo Želju u finalu Kupa prošle sezone, te na posljednjoj utakmici sa Zvijezdom iz etno sela Stanišići. Klub koji je osnovan 2009. godine pobijedio je našeg Želju golom u 95. minuti. Iako su se i ranije dešavali ovakvi porazi, barem bi nas pobjeđivali klubovi koji postoje mnogo duže, a ne od juče. Iz Kluba su saopštili kako je meču nazočilo 1.911 gledalaca, a ukupan prihod je bio 7.837 KM. Kada se od toga oduzme kazna koju Klub mora platiti zbog pirotehnike i ulijetanja navijača na teren, te troškovi organizacije utakmice, jasno je da je nedjeljna utakmica donijela minus.

Sjeverna tribina stadiona Grbavica, pogled iz kafića Makijato

Kazne zbog pirotehnike

I naravno, nije problem samo u nedjeljnom meču. Problem je u sistemskom pravljenju grešaka koje se dešavaju već godinama, a dolaze sa raznih strana. Kako je Klub registrovano udruženje građana, tako nije ničiji, a u isto vrijeme je i svačiji. To je s jedne strane dobro jer se ne može desiti da privatni kapital određuje sve u skladu s finansijskim interesima pojedinaca, a s druge strane loše jer daje prostor sitnim šićardžijama kojih oko Kluba uvijek ima. Neki od njih se tu vrte zbog nekoliko stotina maraka sa strane, a neki zbog ko zna kakvih drugih interesa. Ti ljudi se čine već godinama kao kočnica napretka, ali prava istina je da su ustvari precijenjeni, te da se danas u suštini vrlo malo pitaju. Tako isto su precijenjeni i navijači sa juga. Jug jeste važan jer uvijek daje podršku, ali ako će jug na svakoj utakmici zarađivati kazne našem Klubu, koja je onda svrha svega? Pritom se radi o navijačima koji kupuju najjeftinije ulaznice, i od kojih Klub nema nikakve finansijske koristi. Grubo zvuči, ali kada bi Klubu išlo bolje, i kada bi se mogao osloniti na navijače željne fudbala i dobre predstave (one koje tzv. pravi navijači zovu simpatizerima), navijači sa juga bi mogli postati marginalna skupina. Glupo je priželjkivati da oni postanu nevažni, jednostavno jer su najglasniji i najčešće uz Klub, ali se to sasvim sigurno može desiti ukoliko Klubu krene na bolje, isto onako kako se desilo i u mnogim drugim velikim klubovima, gdje su najvjerniji navijači proglašavani huliganima, a sve zbog pirotehnike i slabe kupovne moći. Danas kada odete na utakmicu engleske Premijer lige, rijetko možete vidjeti nekog navijača koji se tukao 90-ih po stadionima, nego su to uglavnom porodice s djecom, i razni drugi profili navijača, koji jednostavno klubovima donose više.

Broj navijača na južnoj tribini kada je vrijeme lijepo i utakmica osrednja

Ali vratimo se Želju. Željo danas ima tim koji je sasvim solidan za naše uslove. Na golu je reprezentativac BiH, stoperi su prilično iskusni i/ili talentovani fudbaleri, i bekovi takođe. Sredina terena, predvođena Ivanom Čurjurićem i Jovanom Blagojevićem izgleda pristojno, a za naše uslove i sjajno. Krila su, po mom mišljenju, nedovoljno iskorištena, ali odlična (Asim Zec i Dženan Zajmović), a napad solidan. Sulejman Krpić je pri vrhu liste strijelaca, što dovoljno govori za sebe. Pored toga, oko prvog tima se vrte bivši reprezentativac Stojan Vranješ, mlade nade Anel Šabanadžović i Haris Hajdarević, te još nekoliko sasvim dobrih igrača. Sa ovakvim timom, sasvim je realno očekivati da Željo na kraju prvenstva ima barem sedam – osam bodova prednosti nad drugim na tabeli. Ali ne lezi vraže. Kako stvari stoje, biće da je obrnut scenarij mnogo realniji, i da će Zrinjski i/ili Sarajevo ipak biti ispred.

A kako je krenulo s greškama? Još pretprošle sezone, dok je Slavko Petrović vodio tim, krenuo je peh koji se još nije završio. Naš gradski rival nas je pobijedio u odlučujućoj utakmici na Koševu, a zatim smo izgubili titulu. To se može desiti svakome, ali ako se dešava dvije godine zaredom, onda je to već problematično. Godinu poslije, ponovo smo bili ispred svih, ali smo na kraju kroz cilj prošli drugi, a Zrinjski je uzeo treću titulu zaredom. Da li su oni kupovali utakmice, a Željo nije, šta se ustvari desilo, nije mnogo ni važno. Ono što je bitno je da Željo nije mogao pobijediti Krupu u gostima dvije godine zaredom, i da je zbog toga gubio naslove. Da podsjetimo čitaoce, FK Krupa na Vrbasu je klub iz istoimenog naselja koje je ustvari mjesna zajednica, a pripada Banjaluci. Pored Krupe, od 12 premijerligaša, još četiri dolaze iz mjesnih zajednica, a to su Zvijezda (etno selo Stanišići pored Bijeljine), GOŠK (Gabela pored Čapljine), Mladost Doboj Kakanj i Tuzla City (Simin Han). Nekada veliki klubovi su danas u nižim ligama, pa tako Velež, Borac i Jedinstvo Bihać igraju tzv. prve lige (drugi rang), a Famos, Iskra Bugojno, Jedinstvo Brčko i Leotar su čak u trećem rangu bh. fudbala.

Da neki veliki klub kuburi sa sredstvima, i uopšte opstankom, nije nova i nepoznata priča. Svi se sjećamo da su veliki Rendžersi bili prebačeni u najniži rang, pa se to desilo Olimpiji iz Ljubljane, Parma se jedva vratila u društvo najboljih, a Dnjepar je recimo poputno ugašen. To se moglo desiti i Želji jer je Klub bio dužan i Bogu i narodu, a u takvim uslovima sasvim je normalno da to jednog dana dođe na naplatu, pa da se i UEFA pozabavi time ako je potrebno. Srećom, to se nije desilo.

Prije nekoliko godina, a prije povratka Amara Osima u Želju, infrastruktura u i oko Kluba su bili u očajnom stanju. Amar je vratio Klub na pobjednički kolosijek, a današnja Uprava uradila ono što mnogi prije toga nisu. Uz pomoć navijača su izgradili istočnu tribinu, sredili račune, platili ogroman dio dugova, a Klub je počeo koliko – toliko normalno funkcionisati. Pored toga, imali su vrlo malo sreće na sportskom planu, a sreća je faktor koji mnogi potcjenjuju, i uopšte ne računaju koliko je bitna (zamislimo recimo da su pobijeđeni Zvijezda i GOŠK, danas bi Željo bio prvi; zamislimo da Čuhai nije dao gol u 87. minuti, danas bismo možda imali titulu Kupa UEFA; zamislimo da je Zubanović pogodio stativu 5. juna 1998. godine, danas bismo možda imali titulu manje).

Slika sa utakmice Željo – Videoton, preuzeto s portala http://www.vidi.hu

Greške današnje Uprave

Pored svih dobrih stvari koje su uradili, i nedostatka sreće, postoji niz grešaka, koje je izgleda vrlo teško priznati. Neki kažu “ne treba prljav veš iznositi u javnost”, a neki pak misle da grešaka nije ni bilo, ili da se nisu mogle izbjeći. Nešto što će svako normalan zamjeriti današnjoj Upravi, posebno gospodinu Misimoviću, je atmosfera strahovlade. Najprije su iz ekipe udaljeni Ivan Crnov i Asim Zec. Pa je ovaj drugi vraćen u ekipu. Zatim je suspendovan i Goran Zakarić, te su se bez njega igrale neke vrlo važne utakmice. Pa je prodat. Sličnu epizodu smo prije nekoliko godina gledali sa tadašnjim najboljim igračem, Ivanom Lendrićem. Nakon Zakarića, pojavio se problem s Vranješom i Arežinom. Ovaj drugi, navodno, nije normalan, i konstantno minira ekipu, a ovaj prvi je u slaboj formi. Nakon svega toga, suspendovan je i Vedran Kjosevski, jedini reprezentativac kojeg imamo, a onda bez objašnjenja vraćen u ekipu. Na kraju su se kola slomila na Jovanu Blagojeviću i Jadranku Bogičeviću, koji su izbačeni iz ekipe, i sudeći po slikama sa Instagrama, više i ne treniraju s timom. Bogićević je imao epizodu s Klubom kada je potraživao svoj novac, a navijači mu to nikad nisu oprostili. Nažalost, navijači ne mogu da shvate da fudbaleri žive od tih novaca, i da njihova karijera vrlo kratko traje, te da se do 30 i neke godine moraju obezbijediti sredstva za normalan život. Za razliku od njega, Blagojević nikad nije imao nijedan problem ni sa kim, a u zadnje tri godine je najstandardniji, i jedan od najboljih Željinih igrača. Ali bez njega će se morati, a kako, zasad nije poznato. Pored ovih nabrojanih, otjeran je i Samir Bekrić koji će kasnije donijeti titulu Zrinjskom, a za Srđana Stanića nije bilo mjesta. I on je osvojio naslov s timom iz Mostara.

Slobodan Krčmarević iz mladih dana; Srećom, ovaj čovjek je vidio da mu na Grbavici nije mjesto, te se sam povukao

Čak i ako pretpostavimo da su igrači kvarna roba, da gledaju više svoj nego interes Kluba, ne možemo se oteti dojmu da je previše fudbalera bilo u nekoj vrsti konflikta s Upravom. Promašaji stoljeća, u vidu dovođenja dvojice trenera Miloša Kostića i Slobodana Krčmarevića su samo pogoršali situaciju, pa su pored izgubljenih bodova, izgubljeni i neki igrači; naime, Krčmarević je prekrižio petoricu igrača, od kojih je prije dolaska u Želju jedan bio kapiten Istre (Kenan Hadžić), a jedan opet školovani fudbaler u kojeg se ulagalo tokom cijele njegove omladinske karijere (Denis Žerić).

Nelegalne kazne

Tako smo došli do cifre od 14 igrača koji su u posljednje dvije – tri godine imali neku vrstu konflikta sa Klubom, i to je broj koji je poznat. Ne zna se koliko se konflikata prešutjelo. Kao što rekoh, sve i da su igrači najkvarnija roba na svijetu, ovaj broj je ogroman. Tako je, dok se Željo rješavao vrijednih igrača, Zrinjski s nekima od njih, osvajao naslove, i to tri puta zaredom. Šlag na tortu doći će 2. oktobra, kada će Uprava kazniti sve igrače i cijeli stručni štab oduzimanjem ogromnog dijela plata. Sve i da se složimo da su neki to zaslužili, sigurno nisu svi. Ako je recimo Filip Arežina već kažnjen time što je poslan na tribine, kako onda može biti kažnjen i zbog nezalaganja? Ako je Sinan Ramović bio povrijeđen mjesecima, kako je onda zaslužio ovakvu kaznu? Ali to nije sve. Kazna se čak odnosila i na doktora, te fizioterapeuta, što se kosi sa svim mogućim legalnim normama. Kada se pogleda odluka Upravnog odbora Kluba, jasno je da nije bilo osnove za ovakvo kažnjavanje, posebno jer se radi o subjektivnom dojmu. Ne može se zaposlenik kazniti za nešto što nije uradio namjerno (izgubio utakmicu), posebno jer nikome od njih to nije bilo u interesu i nema apsolutno nijednog dokaza da je u pitanju bio bijeli štrajk. Zamislite da radite u prodavnici, a gazda vas kazni jer niko nije ušao u prodavnicu. Nije logično, zar ne? Svaku od ovih kazni je lako dobiti na sudu, a da neki nisu htjeli prešutjeti, vidi se u primjerima Jovana Blagojevića, Jadranka Bogičevića i vjerovatno Vedrana Kjosevskog, ali je bilo politički pametnije njega ipak zadržati. Prva dvojica su izbačena iz tima, i zvanično ne znamo zašto.

Najtrofejniji Željin trener svih vremena

Dolazimo tako do naizgled bezizlazne situacije, gdje će subotnjem derbiju prisustvovati vjerovatno vrlo malo gledalaca, a čini se da će se taj trend nastaviti i u narednim sezonama. Da li će Željo osvojiti naslov ove sezone ili ne, nije više toliko ni važno, koliko je tužna činjenica da bez Amara Osima kao da ne možemo uraditi ništa. Ipak, on očigledno ne želi raditi sa Senadom Misimovićem, i tu dolazimo do situacije da treće opcije nemamo. A zašto Amar ne želi raditi u ovoj konstelaciji snaga, zvanično nikad niko nije objavio, te postoje priče i pričice. Ono što se vidi i iz aviona je da navijači nemaju živaca, Uprava osluškuje navijače (a to ustvari ne bi trebalo da rade), i pokušavaju popraviti što se popraviti može. Ipak, to sigurno neće uspjeti time da dozvoljavaju prijetnje igračima, što se desilo u nedjeljnoj utakmici protiv Zvijezde. Nijedan igrač ne može cijeniti situaciju u kojoj mu se odbija od plate, navijači mu prijete, a od njega očekuju da osvoji titulu. To jednostavno ne ide tako, i firme koje tako funkcionišu su osuđene na propast.

Nerealna očekivanja i neiskorišteni potencijal

Pa ipak, pokušajmo se vratiti pozitivnijim temama. Već sam ranije spomenuo da nam je sreća svih ovih godina okretala leđa. Možda je to subjektivan navijački dojam, možda glupost, ali sasvim sigurno se o ostavci Uprave i drugim rješenjima ne bi ni pričalo da je Željo pobijedio Zvijezdu i GOŠK. U tom slučaju tabela bi izgledala drugačije, a Koševo bi u subotu bilo punije, mada ćemo još dugo čekati da taj stadion bude ispunjen kao što je to bio slučaj krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih godina. Iako sam se u ovom tekstu prilično jednostavno osvrnuo na dešavanja, te se čini da sam sveo sve na dvije utakmice, ipak je problem negdje dublje. A to je u očekivanjima, koja su u današnjem vremenu ogromna, a prilično nerealna.

Većina ljubitelja fudbala danas ne prati domaću ligu jer je smeće. To je opšti stav koji ćete čuti od 90% ljudi, a razlog je, kako kažu, to što je slaba infrastruktura, nikakvi treninzi, manjak talenata, loši kadrovi itd. A da li je to zaista tako?

Znamo da je Partizan igrao finale Kupa šampiona, a Zvezda bila šampion Evrope. Znamo i da su neki naši klubovi igrali zapažene uloge u evropskim kupovima, mada doduše vrlo rijetko. Velikih utakmica je i tada bilo malo, i svodile su se na derbije s Velikom četvorkom. Najveća razlika je ustvari bila u tome da igrači prije 28. godine nisu mogli napustiti domaće prvenstvo. Kad bi danas tako bilo, sami možete shvatiti ko bi igrao u ligama Balkana. S obzirom da je okosnica svih reprezentacija na Balkanu ustvari domaća liga, a reprezentacija prodaje te igrače, možemo zaključiti da bi lige dugo imale neke od sjajnih igrača, poput Edina Džeke, Edina Višće, Elvira Rahimića i drugih u BiH, Luke Modrića ili Marija Mandžukića u Hrvatskoj, te Dušana Tadića i drugih u Srbiji. Tada ne bi bio slučaj da klubovi s ovih prostora samo epizodno igraju grupe Lige šampiona ili Lige UEFA, nego bi to bila sasvim normalna pojava. A s obzirom da danas “svi igraju fudbal” (kako izlizana fraza), sasvim je normalno da je teže i upasti u jedno od tih takmičenja. Mnogo se više para vrti nego prije, a kad pogledamo novčana sredstva kojim naš Savez raspolaže, te nivo samopouzdanja i samopromocije, možemo reći da se naša reprezentacija drži sasvim solidno u svjetskim okvirima.

Značka iz vremena duela Zvezde i Maribora; FK Maribor je u Jugoslaviji uglavnom igrao u drugoj ligi

Ipak, i pored loše infrastrukture, manjka sredstava i ostalih loših uslova, klubovi sa prostora Jugoslavije i danas ponekad zaigraju velike utakmice, pa su tako Maribor i Dinamo već nekoliko puta igrali Ligu šampiona, a srpski timovi se s vremena na vrijeme drže sasvim solidno. Da ne postoji toliko velika razlika u kvalitetu između naše i srpske (ili hrvatske) lige, može se vidjeti i kroz reprezentacije, ili transfere. Mnogi naši igrači koji odu u Srbiju ili Hrvatsku često tamo budu veoma zapaženi, i igraju važne uloge u svojim novim timovima. Zašto to ne može i kod nas, ostaje veliko pitanje, ali meni jedino pada na pamet da se radi o nedostatku sistema, samopouzdanja i drčnosti. Nekako imam osjećaj da konstantno imamo kompleks niže vrijednosti, tako da su naše evropske utakmice izgubljene i prije nego se odigraju.

Sjetimo se samo duela Zrinjskog i Maribora. Uz malo sreće, Zrinjski je mogao proći dalje, a Maribor je kasnije igrao u grupi Lige prvaka. Slična stvar se dešavala i sa drugim našim timovima. Ono što nama sigurno nedostaje je kontinuirani rad, ali prije svega na sportskom planu, jer koliko god infrastruktura bila bitna, ona se neće sama izgraditi bez rezultata. Rezultati donose novac, oni dovode i odvode navijače, oni i prodaju one najbolje igrače. A tada se infrastruktura lako može poboljšati. Jednim kontinuiranim radom se sigurno može doći do napretka, a svjedoci tome su Maribor i Rijeka, koji su od malih klubova postali, hajmo reći, malo veći, i danas svojim navijačima često dovedu evropske velikane. Željezničar ima više navijača i može imati Mveću podršku i od Maribora i od Rijeke. Ako ništa drugo, danas ne moramo igrati dugački jugoslovenski šampionat, i gurati se između timova Velike četvorke da bismo nešto napravili. Nije bilo lako da budemo bolji od njih, ali ako smo prije imali jedan klub u Kupu šampiona, danas možemo imati čak sedam jer smo se raspali na isto toliko država. I to je potencijal koji se može iskoristiti. Lakše je doći do velikih utakmica, ali i do novaca. Teže je zadržati igrače, ali tako je svima. Ono što je sigurno je da nekadašnje vrijeme i danas nikako ne možemo porediti. Jednostavno je drugačije. Regionalne lige nema i neće je biti, barem dok se stav UEFA-e o tome ne promijeni, a njima to definitivno nije u interesu.

Pogled na sjeverozapadni reflektor sa obližnjeg parkinga

Šta je rješenje?

Kako bi se prebrodila trenutna kriza, potrebno je uraditi  neke osnovne, ljudske stvari. Prva od njih je da se prestanu maltretirati igrači. Niko ne voli dolaziti na posao pod strahom da će ga sutra šutirati. To je veliki stres, i jednostavno je normalno da onda oni podbace kad najviše treba, koliko god željeli pobjedu. Niko ne voli da mu se konstantno prijeti otkazom ili čak batinama, i ono što uprava može uraditi je da skine kazne, i isplati plate ljudima onako kako stoji u ugovorima, pa makar to prešutno uradili. Navijači definitivno moraju prestati precjenjivati svoju ulogu u Želji, i okrenuti se onome za šta navijači i služe – navijanju. Ako nam iz utakmice u utakmicu dolazi 1900 navijača, od napretka nema ništa. Ako iz kola u kolo plaćamo kazne zbog pirotehnike, šta je svrha punog stadiona? Uprava treba priznati da neke stvari ne znaju, i ustupiti mjesto ljudima koji znaju. Da li je to Amar Osim, ili neko treći, teško je sad reći, ali je sigurno jasno da je i Odoviću, ali i bilo kom drugom treneru, teško funkcionisati pod konstantnim prijetnjama. Nažalost, prošla su vremena kada je čast bila samo igrati za Želju. Fudbal je postao profesionalizam, a kapitalizam nam je donio novi sistem vrijednosti. Oni koji se ne prilagode, nisu i neće uspjeti u modernom fudbalu.

Nakon što se udruže sve snage, i nakon što svako pojede govno i proguta knedlu, moguće je krenuti ispočetka. Ako smo već plava porodica, onda trebamo tako i funkcionisati. Na dugoročnom planu titule su jedino što Želju može barem za pedalj približiti da jednog dana budu kao Maribor, Dinamo ili Zvezda. Bez titula je uzaludno pričati o bilo čemu, i džaba će biti i teren, i reprezentacija na Grbavici, i reflektori, i sve četiri tribine s krovom, i LED reklame, i plavi itisoni, i sve ostalo što smo dobili u ovim sušnim godinama bez titula.

Dakle, titule, pa onda sve ostalo. Ako ne bude titula, jaz će se samo produbljivati, pa onda neće biti ni Misimovića, a ni ostalih. Vratićemo se na nivo iz vremena kada na česmama nismo imali vode. A tada se Klub umalo ugasio.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s