Dobrinja – tračak nade u zagađenom i propalom gradu

Rođen sam 1983. godine, i odrastao sam u centru grada. Prvih pet godina života sam proveo u zgradi preko puta Centrotransove garaže, u tadašnjoj Titovoj ulici broj 66. Taj dio Titove je kasnije preimenovan u Mula-Mustafe Bašeskije, ali smo svi koji smo tu odrasli ulicu i dalje zvali Titovom. Do ulaza se moglo doći kroz dva prolaza. Jedan od njih je bio pored oštrača Džanke koji nas je nažalost nedavno napustio, a drugi kroz današnju garažu japanske ambasade. Tata je tu ostavljao našeg žutog Stojadina čije tablice i danas pamtim – SA (zvjezdica) 123 – 977. Sve te zgrade su izgrađene u vrijeme Austro-ugarske, i mnogi stanovi nisu imali ni toalet, a kamoli kupatilo, pa se nužda obavljala u zajedničkom toaletu, a kupali smo se u kuhinji. Telefon smo dobili, iako smo živjeli u centru, tek početkom osamdesetih, a i tih predratnih godina sve se blago rečeno raspadalo. Pošto su moji živjeli s očevom majkom, bilo nas je ukupno šest u nekih pedesetak kvadrata, na trećem spratu stare trošne zgrade u kojoj su prirodni golubarnici bili sasvim normalna pojava. Nekad nakon mog rođenja, pošto su se moji prijavili kao podstanari, dobili smo stan na Dobrinji, u koji se tata nije htio odseliti jer nije htio da se odvoji od svoje majke. Taj stan je godinama bio izdat, a 1988. godine smo ta dva stana zamijenili za jedan veliki, kod Tržnice, u kojem ću provesti naredne 23 godine, sve do odlaska iz zemlje. Ono što je vrijedilo za staru austro-ugarsku zgradu u Titovoj, nije se puno razlikovalo ni u ovoj u kojoj sam proveo većinu života. Sve što je visilo, to je i otpadalo, a kako je tata poginuo 1993. godine ispred Svjetlosti, jedino muško sam bio desetogodišnji ja. Nisam od njega uspio naučiti ni obućarski zanat, a niti bilo šta drugo čemu je bio vičan, a to je bilo mnogo toga.

Oštrač Džanko u Titovoj 66, slika preuzeta sa portala Školegijum, a link za članak postavljen u tekstu.

Rijetko kad sam išao u druge dijelove grada. Tu sam imao sve što mi je bilo potrebno. Svi kafići, restorani brze hrane, škola, opština i sl., sve mi je bilo na dlanu. Ipak, nesposoban da popravim bilo šta u kući, mrzio sam naš ogromni stan jer ga je bilo nemoguće i zagrijati, a kamoli obnoviti. Sestre su se u međuvremenu udale i otišle, stara majka umrla, tako da smo ostali mama i ja u 120 kvadrata. Često je prokišnjavalo, a izolacija je bila toliko loša da su nam dolazili ogromni računi za plin, sve dok nam ga nisu ukinuli iz sigurnosnih razloga, pošto smo i dalje imali ratnu infrastrukturu. Podstanari su se mijenjali u dvije sobe koje smo izdavali, i to je bilo jedno od ljepših iskustava jer mi je jedan od njih kasnije postao i dupli kum.

A onda sam otkrio Dobrinju. Počeo sam se zabavljati s današnjom suprugom i kao nadobudno dijete iz centra, često odlaziti u taj dio grada, ali s određenom predrasudom. Pošto sam gledao da uvijek imam auto, često sam ju vozio na Dobrinju i dolazio po nju, provodeći tu sve više vremena. Znao sam napamet sve semafore u gradu, i ako bih išao preko Mojmila, uspijevao bih uhvatiti zeleni val od njene do moje zgrade. Bilo mi je čudno zašto su ljudi koji tamo žive toliko ponosni na to naselje, sve dok nisam ustvari shvatio da je to možda i jedini dio grada koji je izgrađen planski, u kojem imate sve i odakle ne morate nikad ići nigdje drugo. Djevojka i ja smo šetali njenu staru pudlicu Donu, često sretali drage ljude, sladili se u slastičarni Kup koja danas više ne postoji, i obilazili krugove i krugove pored rijeke Dobrinje, trolejbuskom džadom, glavnim bulevarom, ali i drugim dijelovima ovog naselja. Često bismo išli “kod Srba”, kako smo zvali dijelove Dobrinje koji su pripali RS-u, a danas su dio opštine Istočna Ilidža. Tu smo prali auta, tuda smo često išli u grad jer nije bilo semafora, tu smo dolazili u restorane i ni po čemu nismo zazirali od tog dijela grada.

Putokaz za Dobrinju iz ulice Kurta Šorka, fotografiju napravio Mirza Softić

Nakon selidbe u Holandiju, mama je ostala sama u centru, odakle je bio vakat bježati. Poslije jedne teške, preteške, porodične rasprave odlučili kako ćemo se podijeliti, a mama je stavila stan na prodaju. Uskoro je došao i taj dan, neka žena koja živi u Beču ga je kupila, a na meni je bilo da pronađem novo mjesto gdje će mama živjeti, a koje će na kraju pripasti meni. Budući na dobra iskustva, izbor nije bio težak, tako da je Dobrinja postala jedina opcija. Ubrzo smo pronašli nešto što će svima biti prihvatljivo, kaparisali i potpisali kod notara. Pošto naši ljudi najteže podnose promjenu, a kućni prag im je najveća planina, mama me plačnim glasom jednom upitala “ali Mirza, gdje ću ja staviti sve svoje stvari?”, na šta sam ja odgovorio da sve ide u smeće, i da ćemo sve kupiti novo. Tako je i bilo, a prvi račun za plin mami je ustvari otvorio oči gdje smo dotad živjeli, i koliko je ustvari Dobrinja bolji dio grada. U međuvremenu su se i moji punac i punica skrasili blizu mame, tako da sad uvijek i isključivo vrijeme provodimo na Dobrinji. Tu nam je i jedan od kumova, a tu su nam i mnogi prijatelji i dobri poznanici. Dobrinjom i dalje volimo beskrajno šetati i nikad nam ne dosadi.

Prvih godina u kojima sam najviše sarajevskog vremena provodio u ovom dijelu grada, počeo sam shvatati zašto ga ljudi toliko vole. Najvažniji dojam u odnosu na centar je bio taj da niko nije loše volje. Odmah sam rekao svojima kako “ovdje ljudi u prodavnici rado kažu dobar dan”, na šta i nisam baš navikao živeći u centru grada. Pored toga, nisam vidio tu užurbanost, nadmenost i lošu volju kakve sam doživljavao ranije, i s kojima sam normalno živio godinama. Vožnja je bila opuštenija, djeca iz škole su trčala nasmijanija, a bulevar je po cijeli dan bio pun sretnih ljudi. Sve je urađeno planski, a ono što nije obnovljeno, i dalje nije u lošem stanju jer je kvalitetno izgrađeno. Sve je više i više respektabilnih objekata, od prodavnica, preko kafića i restorana, pa do drugih sadržaja.

Grafit na Dobrinji 4, fotografiju napravio Mirza Softić

Pored federalnog dijela Dobrinje, odmah pored u komšiluku se užurbano gradi Istočno Sarajevo, kome je Dobrinja određeni centar grada. Tu tek ima raznih sadržaja, a sve se može obići pješke. Tamo je dosta jeftinije, i vrlo ugodno za živjeti, a ono što je najvažnije je činjenica da ljudi s obje strane entitetske granice ne mare previše za podjele, nego dolaze jedni drugima kad god mogu i od toga imaju velike koristi. Tu i tamo se desi pokoja svađica koju uglavnom izazovu političari, ali se život i dalje odvija normalno. U nadi da će tako i ostati, te biti samo bolje, mogu slobodno zaključiti da je Dobrinja mali grad u gradu, potpuno mentalno nezavisan od ostatka grada. I neka tako i ostane, kad smo već druge dijelove pretvorili u kasabu. Dobrinja će biti, sve drugo će proći, i ostaće najugodniji dio našeg Sarajeva.

Pogled na glavni dobrinjski bulevar, fotografiju napravio Mirza Softić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s