Đole nas je podsjećao da ima nešto osim radnog odijela i pidžame

Dugo me nečija smrt nije pogodila kao što se to desilo juče kad sam čuo da je na bolji svijet otišao Đorđe Balašević. Mi koji živimo u dijaspori nismo više navikli na svakodnevni jad, bolest i smrt, kao što smo to bili dok smo živjeli na Balkanu. Recimo, siguran sam da se ovo desilo prije petnaest godina, nikad ne bih suzu pustio, a sinoć su suze same krenule, jer pored Đorđa Balaševića koji je otišao, osjećao sam se kao da su otišle i sve uspomene, svi prelijepi koncerti na kojima sam bio, svi njegovi fenomenalni stihovi i sjajne priče. Naravno, to neće biti tako, i Đoleta ćemo se svi sjećati s određenom dozom ljubavi, jer je on bio čovjek koji je širio samo ljubav, i nikad ništa drugo do ljubavi, bilo kroz svoje pjesme, ili svoje poruke.

Đorđe Balašević u mladim danima, fotografija preuzeta sa sajta Novosti

Jednom davno, dok smo još bili studenti, supruga me htjela odvesti na koncert Princa u Roterdamu, koji je nastupao u okviru poznatog roterdamskog džez festivala. Ulaznica je koštala oko 80 eura, a nama studentski budžeti nisu baš dozvoljavali da potrošimo preko 200 eura za noć, koliko bi nas sigurno došao put i ulaznice. Rekao sam tada ženi, “ma nemoj da idemo, daleko je i skupo, a garant će svirati manje od sat vremena”. Princ je tu noć svirao i pjevao pet i po sati, a s obzirom da ima i više muzike od toga, svirao bi i dalje da su mu organizatori dozvolili. To je možda bila i njegova najduža svirka u istoriji evropskih nastupa. Princ se više nikad nije vratio u Evropu, a nakon nekoliko godina je i umro. To mi bilo naravoučenije da više nikad ne propustim nijedan koncert muzičara kojeg volim, pa sam tako jednog utorka otišao u Kerkrade poslije posla, poslušao Gorana Bregovića i njegov bend, i vratio se u tri iza ponoći, iako sam naredno jutro radio od sedam. Takođe smo jednom sjeli na avion, samo zbog koncerta Zdravka Čolića, i nije nam nikad bilo žao ni para, a ni energije. U Beogradu sam slušao Dubiozu, a na Egzitu Šabana Bajramovića, i danas imam sve te uspomene koje sam propustio napraviti s Princom.

Srećom, Đorđa Balaševića sam slušao uživo mnogo puta. Nisam bio na famoznom koncertu 1998. godine u Skenderiji, jer su se karte prodale u roku od dva sata, ali sam bio i u Zetri, i u Mostaru, a i u Hagu, jedne majske noći 2012. godine. Količina emocija koju smo tada osjetili se teško može opisati. Đole je počeo tačno u 19 sati, i nije sišao s bine puna četiri sata. Znam muzičare koji su i duže pjevali, ali u njegovim godinama je i ovo bilo sjajno. Na kraju su nas organizatori prekinuli. Ja sam u međuvremenu izašao da kupim nešto za piće, možda sam bio i jedini u sali koji je to uradio, a jedna djevojka koja je radila na garderobi me pitala “zašto ste svi tako oduševljeni unutra”. Nisam imao odgovor koji bih mogao prevesti na holandski, a nije mi polazilo za rukom ni na engleskom. Jednostavno sam rekao da mi Jugosloveni teško možemo biti shvaćeni u ovakvim trenucima. Snimio sam video jedne od posljednjih pjesama, i danas mi je to jedna vrlo važna uspomena.

Svi mi koji smo voljeli, i koji ćemo i dalje voljeti Balaševića, ne volimo samo njega i njegove pjesme. Mi ustvari volimo vrijeme koje se nikad neće vratiti, volimo uspomene i stvari uz koje smo odrastali, volimo zajedništvo koje je Balašević promovisao. Čak i kad je rekao jedne prilike da Jugoslavija nije valjala, jer da je valjala, ne bi se raspala, svi smo znali da ustvari duh zajedništva živi u nama koji dolazimo na njegove koncerte, i da je ta izjava možda i istinita, ali mu je opraštamo. Kao što smo mu oprostili i jedan otkazan koncert u Sarajevu, koji danas više niko ne spominje, jer smo nastavili dolaziti čim nas se ponovno sjetio. A dolazili smo svi, bilo da smo članovi građanskih partija, HDZ-a, SNS-a, ili da smo potpuno apolitični. Dolazili smo jednostavno jer nas je u tih četiri – pet sati vadio iz žabokrečine i slao da s njegovim dedom oremo nebeske njive, da zamišljamo kako jesen stiže dunjo moja, i da igramo preferans i ajnc. Nas u dijaspori je podsjećao da smo nekad živjeli s događajima koji nisu samo vezani za radno odijelo i pidžamu, i podsjećao nas je da smo nekad davno imali zemlju u kojoj smo se svi osjećali dobro, jednako, paženo i maženo, a da sada živimo neke dijametralno suprotne živote. Hvala mu za sve lijepe trenutke.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s