Dugo sam razmišljao da li da išta pišem, da li da se oglašavam ili da šutim, ali prosto već danima ne mogu sebi da dođem od cijele atmosfere koja se podigla oko samoubistva četrnaestogodišnjeg dječaka.

Kao i svako normalan, zgrožen sam cijelim slučajem oko malog Mahira Rakovca koji je izvršio samoubistvo prije nepunih mjesec dana, i koji je, sad je to već izvjesno, bio duboko nesretno dijete. Mahirovu nesreću uzrokovalo je, ni manje ni više, nego teško nasilje koje je preživljavao među svojim drugovima iz škole. Ti isti “drugovi”, ne samo da mu nisu bili drugovi, nego su ga u maniru Veselina Vlahovića Batka maltretirali, tukli, ismijavali, vezali, silovali, te na kraju i natjerali na očajnički potez, te ga time i ubili. To im nije bilo dovoljno, nego su se kasnije i šegačili po društvenim mrežama.

Svi se ovih dana pitamo kakvi smo to ljudi, dokle smo već sada došli, i zašto smo napravili male montrume među nama. Međutim, svi smo zaboravili da smo se prije samo dvadesetak godina na jednako brutalan način klali, te da smo već odavno pogazili sve principe ljudskosti, postajući sve više i više zli, a sve manje i manje ljudi.

Nasilje kao svakodnevnica

Kao i svi ostali ljudi koji su odrastali u Bosni, i sam sam se mnogo puta susreo sa nasiljem raznih sorti. Bilo je tu porodičnog nasilja, školskog maltretiranja, zastrašivanja, otimanja novca, i čega sve ne. Svaka od tih vrsta nasilja ostavlja posebne posljedice na žrtvu, a kako smo svi različiti ljudi, neki od nas prežive sve, dok neki drugi budu slabi i ne uspiju se izvući. Izuzmemo li rat, kada smo jedni drugima bili bliži, prije i poslije toga uglavnom smo imali mrak. Tuče u porodici su kod nas bile sasvim uobičajena stvar, a to se moglo vidjeti i u tipičnom jugoslovenskom filmu gdje bi uvijek neka žena dobila batine. Otimanje para ispred škole bila je lajt verzija onoga šta bi vam se moglo desiti ako nemate muda da se suprotstavite teroru.

Zbog cijele te atmosfere linča odgojili smo generacije degenerika koji će sutra ponovo hladnokrvno ubijati drugove iz klupe, kolege sa posla, prve komšije… Odgojili smo i novopečenu SDA elitu koja će uskoro praviti nove ratove zarad svojih interesa.

Smrt je tuđa, nije naša

Odrastao sam u polunormalnoj porodici. Tata je poginuo aprila 1993. godine, a mama je ostala sa nas troje. Bio sam najmlađi i tada kao desetogodišnjak sam bio idealan materijal da postanem ološ. Rata se sjećam do u najsitnije detalje, ali kako sam ipak bio dijete, čak i nakon što je tata poginuo nisam osjećao strah. Dječije sam i dalje vjerovao da je smrt tuđa, a ne naša, iako se događala svakim danom pred mojim očima. Krajem 1995. godine, prije nego što će fašistička bagra potpisati Dejton, postao sam odjednom svjestan svega šta se dešava, i sa dubokim strahom bih izlazio napolje. I pored toga što sam sve četiri godine bio u opsadi, pukom srećom nikada uživo nisam vidio leš, ali sam naučio kako napraviti molotovljev koktel, znao sam sve dimenzije granata koje su nam uništavale grad, svaki tip tenka, te sam bez problema razlikovao svako moguće oružje i oruđe. Dan kada ću postati svjestan svega je isti onaj dan kada je bačena granata na Markale. Tada je u moj haustor uletjela žena noseći crijeva u rukama i govoreći kako joj nije ništa. Pobjegao sam od te scene, a nakon nekoliko minuta žena je preminula. Moja sestra se zadesila na Markalama, ali je prošla nepovrijeđena.

Ipak, to je samo uvod u ono što ću gledati kao posljedice rata sve ove godine nakon njega. Kako smo ostali bez oca, sve troje nas je bilo nemoguće podignuti i unormaliti. Mlađa sestra, koja je tada imala 16 godina, iznenada je počela divljati. Odselila je u Austriju, zatim se tamo udala, pa se onda vratila, a vrlo brzo rodila dijete za koje nikad u životu neću saznati čije je.

To dijete, ni krivo ni dužno, prihvatili smo svi kao svoje, a naravno da je najviše najebala moja mama. Sestra se ubrzo ponovo udaje i odlazi sa svojim novim suprugom i sinom. Suprug, naizgled sportista i dobar čovjek, već tada počinje sa planskim nasiljem, gdje će se od prvih godina života, pa sve do njegove punoljetnosti, iživljavati nad njenim sinom, tukući ga, maltretirajući ga i radeći šta sve ne, a sve to pravdajući odgojnim metodama. Njen sin je, uz svu tu atmosferu i iako najmanje kriv, naravno postao vrlo nesretno dijete, koje će kasnije početi maltretirati sve redom oko sebe. Najprije su ga koristili kao sredstvo da bi došli do maminih para, a zatim ga odbacili, nakon što su dobili jedan pišljivi dio nasljedstva. Sestra je zbog nekih 50.000 KM prokockala cijelu porodicu sa svoje strane, te je praktički izgubila dijete (ukoliko se ovaj sam ne opameti), a sve to da bi njen muž mogao voziti dobro auto i kurčiti se po gradu. Naravno, svakom svoje, međutim ostaje strašna tragedija s kojom će se moja majka boriti dvije godine nakon toga.

Moj sestrić, koji je kada je to sve počelo bio šesnaestogodišnjak, useliće se kod svoje nane, koju će do prije mjesec – dva maltretirati, ucjenjivati, reketariti i iznuđivati svu moguću korist od nje, uglavnom u koordinaciji sa svojom majkom, a mojom sestrom, te po nagovoru drugih, i sam ne znajući koliku štetu sam sebi pravi. Kada česma presuši, krenuće s uvredama, pa i s nasiljem, koje ćemo prijavljivati policiji. Tu kreće nova noćna mora.

Drotovski idioti u PU Stari Grad

Kada smo prvi put pozvali policiju, nazvali smo PU Stari Grad. Budući da se sestrić tada fizički nalazio u centru, nisu htjeli ni doći jer je “to nadležnost PU Centar”. Kada sam im rekao da se nasilje odvijalo u Starom Gradu (a živimo na granici opština), stigli su nakon 40 minuta, iako je mali divljao na sva moguća zvona. Naravno, nisu ga zatekli, nego su napravili zapisnik i nezainteresovano otišli. Počeli su meni i mojoj majci držati predavanja kako je sada kasno, kako je trebalo djelovati ranije, i kako oni ništa ne mogu pomoći. Na moje pitanje treba li se desiti da tinejdžer nekoga ubije, glupi drot je slegao ramenima i rekao “pa neće valjda”.

Drugi put smo otišli u slavnu policijsku stanicu u Logavinoj, a kako ja nisam nastanjen u BiH, bajni polupismeni inspektor, koji je sastavio prijavu na jeziku koji je potpuno nerazumljiv, i uz barem stotinu pravopisnih grešaka, rekao mi je da ga samo mogu krivično goniti, te da druge opcije nema. Nasilje u porodici nisu htjeli priznati, iako je malac maltretirao moju majku već mjesecima.

Treći put je bio šlag na tortu. Iako ja nisam bio tu, sestrić je stigao i počeo divljati jer nema para. Mama je pozvala policiju, a ovi su poslali vjerovatno najglupljeg policajca kojeg imaju u službi. Čovjek je došao, sjeo u našu fotelju i pola sata ispitivao potpuno nebitne podatke. Nije mogao da svari da se nasilje dešava U PORODICI, te da jebena opština dešavanja nije bitna jer se dešava u svim sarajevskim opštinama. Kada sam mu rekao da se dešavalo i u Centru, i u Starom Gradu, i Novom Sarajevu, jadnik je ostao potpuno zbunjen, ne znajući kako da tehnički sastavi prijavu.

Četvrti put su poslali malo pametnijeg lika, ali utoliko i bezobraznijeg, kojeg je hladno bolio kurac i koji nam je saopštio da nam ne može on rješavati porodične probleme. Njega sam istjerao napolje i poslao ga u tri pičke materine. Nakon ovakvih iskustva uopšte mi nije čudno što su Dubravka i Alisu pozvali “da siđu da bi identifikovali tijelo”. Jednostavno, tu se radi o propalim drotovskim degenericima koji su robotski učili nekakve škole, ali koji ustvari grama mozga nemaju. Kao što kaže ona stara, “all cops are bastards”.

Sve se ovo dešava uglavnom u mom prisustvu, odnosno u toku mojih rijetkih posjeta rodnom gradu. Šta se dešavalo kad me nema, ptice znaju.

Sestrić je najmanje kriv

Zašto ovo pišem? Naravno, jasno mi je da je moj sestrić najmanje kriv, te da je on još samo jedna žrtva porodičnog nasilja koje od njegovog rođenja pa do danas nije i neće prestati. Jasno mi je da je on odgajan u takvom duhu, te da on misli da se silom sve može dobiti. U kući ima oca i majku koji imaju hiljade saobraćajnih prekršaja, prijava za razna nasilja, te šta sve ne, tako da drugačije nije mogao ni naučiti. Naravno, to ne znači da mu se treba sve to tolerisati, pogotovo jer je sada zaista već kasno (napunio je 18 godina), ali upravo je on jedno od one djece koje je zapušteno, maltretirano, i koje će sutra takođe nekoga maltretirati i nekome gurati oklagiju u guzicu. U ove dvije godine, otkako teror cijele sestrine porodice nad nama traje, čuli smo od njih razne teorije, od toga da će nam poslati profesionalnog ubicu u Holandiji, do toga da će nas “zguziti na Darivi”. Naravno, većina toga je upućena meni jer su se od mame u to doba još uvijek mogle izvući pare, pa su prema njoj uglavnom bili pasivno agresivni, a tek kasnije direktno agresivni.

Ne moram ni spominjati, ali i sestra i zet ne izlaze iz džamije. Na popisu stanovništva su bili “islam, Bošnjaci, bosanski”, a izvan džamije sila, teror i prijetnje. Ništa ih nije zaustavilo da dođu do čega žele, a kada god smo se požalili institucijama, dobijali smo jednako idiotske odgovore. Policija se pravdala kako tužilaštvo ne radi, a naravno, ni oni sami nisu uradili ništa. Kada sam iz Holandije nazvao da pitam koliko prijava stoji protiv mog sestrića, rekli su mi kako se “ništa ne može prijaviti telefonom” i “kako moram doći lično u stanicu”. Na moju opasku da nisam tu, odgovorili su “pa ti onda nemaš problem, uživaj na Zapadu, haveru”.

Sestrić nije jedino nesretno dijete koje se pretvorilo u siledžiju. Svi njegovi vršnjaci, poznati po tome što po vas cijele dane doje šišu po šiša barovima vrlo su sličnog kova. Odgajani su bez mnogo ljubavi, naučeni da nasilje uvijek pali, te učeni da gaze preko mrtvih. Pored takvih roditelja nikako nisu mogli postati bolji od njih. Odatle i imamo današnje situacije u kojima su pljačke banaka kao u vrijeme Divljeg zapada sasvim normalna stvar, i u kojima dječaka iz razreda dvojica monstrumčića vežu za radijator i siluju u WC-u, dok djevojčice dobacuju “momci, uživate li”.

Fina djeca

Ipak, postoje i ona fina djeca, a to su djeca poput Mahira. Mahir je svirao gitaru, očigledno nikada ni prema kome nije bio loš, i samim tim je bio idealna meta za retardirane guzonjine sinove i kćerkice, novopečenu SDA pro(e)litu. Takve djece i dalje ima mnogo, jer su normalni ljudi u Bosni vjerovatno još uvijek tiha većina.

U vrijeme kada sam ja bio tinejdžer, ta fina djeca su uglavnom plaćala reket ispred Prve i Druge gimnazije, gdje bi im prilazili klošari sa Gorice i tražili marku, dvije, tri, pet… Ako nemate para, uzeće vam užinu, sok, a nerijetko i prekopati torbu. Lično takvih iskustava nisam imao jer sam kao dijete bio dovoljno lud da se sa svakim potučem, ali moj drug Jasmin je tokom cijelog školovanja u Drugoj gimnaziji plaćao reket jednom te istom liku.

Jasmin nije volio tuču, nije se plaho znao ni odbraniti, ali nikome nije ni govorio šta se dešava. Jedne prilike sam to slučajno ispred škole primijetio, i tada mu rekao da to ne treba raditi, te da smo tu da ga odbranimo ako treba. Naravno, škola ništa nije znala, kao što nisu znali ni da Emir Ganić, Ejupov sin, dolazi autom u školu (iako mu je bilo 16 godina) i parkira ga ispred ulaza. Nisu znali ni da se školska kolegica Lana bode u venu, iako je izgledala kao ispijena krpa. Nisu htjeli da znaju ni za jedan problem, jer bi tadašnja direktorica, Meliha Alić, možda morala priznati da škola nije tako elitna i bajna kao što se u medijima priča. Njima su najveći problem bili “problematični učenici”, koji bi se kačili sa profesorima, a ja sam bio jedan od njih. Ipak, reketarenje ispred škole koje se i danas dešava, nije njihov interni problem jer se tehnički događa izvan prostorija škole.

Tako se jednako prave budale i u tzv. Međunarodnoj školi, u kojoj se direktoru ne zna ime, a engleski priča kao Blaž Slišković. Ne žele ništa znati da slučajno ne bi izgubili profit, pa zbog toga dopuštaju raznom arapskom i turskom ološu da u našoj zemlji postavlja pravila i kriterije, te da u našoj zemlji rade profesori vjerovatno bez radnih dozola i profesori koji će jednog učenika ismijavati i zvati ga ženskim imenima.

Kao i svaka druga privatna obrazovna ustanova koja je poslije rata otvorena u BiH, i ova škola bi trebalo da bude zatvorena po hitnom postupku. Ipak, svi znamo da se to neće desiti, te da će privatne institucije, te univerziteti u travnicima, vitezima i sličnim vukojebinama vrlo brzo postati mjerilo.

Mjerilo je postalo i nasilje nad Mahirom, koje je prouzročilo smrt jednog zlatnog mladog čovjeka. Kako reče jedan od njih, “they are the reason”. Ipak, mislim da su se ovog puta zajebali, ali dugo će vremena proći dok mi sami ne shvatimo da bivše i sadašnje kolonizatore trebamo govnjivim motkama protjerati iz zemlje. Nama ne trebaju ni Turci, ni Arapi, ni Amerikanci da nam sole pamet i uspostavljaju standarde. Mi smo to i prije mogli sami, možemo i sada.

Jedini je problem što više nismo ljudi, te što će takvo stanje još zadugo ostati.

Mahir će se vjerovatno nekome ponoviti, bilo to u Bosni, Srbiji ili nekoj drugoj susjednoj zemlji. Što se tiče nas samih, mi bolje nismo zaslužili, ali Mahir i njegova ekipa definitivno jesu.

Vi ćete jednog dana ipak biti sretni, a oni će biti luzeri

Zbog toga poručujem svoj finoj, te posebno zlostavljanoj djeci: dignite svoj glas i ne dozvolite da vam rade svašta. Opalite ih dok ne gledaju koljenom u jaja, a zatim sve ispričajte roditeljima ili čika Dubravku Lovrenoviću, čovjeku sa velikim srcem. Svako dijete mora biti zaštićeno od nasilnika, a nakon što ih zviznete koljenom u jaja, sjetite se da ipak niste sami, te da su roditelji tu da vas izvuku i iz najvećeg problema. Kada im pokažete gdje im je mjesto, pozovite ih u kuću da im halalite, kao što je to uradio Veliki Dubravko i još Veća Alisa. Ako i dalje ne budu ljudi, odustanite od njih, ali ne dajte na sebe, nego pokažite zube. Nažalost, u močvari zvanoj Bosna drugog rješenja nema.

Dakle, kao što rekoh, koljenom u jaja, ali maltretirati se ne dajte! Nisu oni tako moćni kao što vam se sada čini jer ćete svi vi koji ste fini i normalni uspjeti mnogo više u životu nego oni. Oni će već u tridesetoj početi da maltretiraju svoje ukućane, a vi ćete biti daleko do njih, vjerovatno u nekoj zemlji u kojoj ćete moći biti ono što jeste, koja vam neće suditi po tome da li ste moćni i ko su vam roditelji, nego koliko znate i koliko ste ljudi. Uloge će se promijeniti, vi ćete postati sretni, a oni nesretni i luzeri.

A imaće i ožiljak od vašeg koljena u jaja…

Tekst je objavljen na sajtu http://www.novinar.me u januaru 2016. godine.